A KUD NAS VODE

SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Petak je rano u jutro,  moja devetomjesečna  djevojčica Maša još spava. U stanu je tiho i mirno, čuje se samo otkucaj sata i nanosi bure o oluke, toplo je i ugodno, sve miriše na dobru staru tursku kavu. Živim u Zadru, u stanu u potkrovlju, 28 godina mi je  i zovem se Mirela.  Obožavam ovaj grad jer me jutrima kao ovim ostavi bez daha –  zrcali se sunce o morsko ogledalo i sve sjaji,  miriše i uživa u tom prizoru miline i divote.  Ne živim oduvijek u Zadru, bilo me je svuda – tata je često, dok smo bili mali, sestra, brat i ja,  znao reći „razbacalo nas po svijetu kao đubre po njivi“  i imao je pravo.

Rodila sam se u Banja Luci, provela prvih sedam godina svog života u Bosni,  igrajući se bezbrižno na svježem zraku u okrilju svojih najmilijih. Tad sam skupila mirise kojih se i dan danas  jasno  sjećam: Miris zelene livade okupane rosom,  šum potoka ispod kuće, pjev i cvrkutanje ptičica, veseli smijeh djece, glasove djeda i bake,  miris svježe pečenog kruha i toplog mlijeka. Miris doma.

Došao je rat. I kako je on došao, mi smo otišli, napustili, pobjegli, izbjegli, izgubili…

Probudila sam se na graničnom prijelazu – mrzim granične prijelaze, policiju ne volim, njihov gard ne podnosim – u Sloveniji.  Putovali smo u Njemačku. Tata, mama, sestra, ja i jedan mali, smeđi kofer za nas četvero, premalen za sve ono što sam ja kao sedmogodišnja djevojčica htjela ponijeti. Nema kofera u kojem možeš spakirat svoj cijeli dom i krenuti s njim na put, jednostavno ga nema. Ne volim ni riječi kao što su kofer, spakirat, najosnovnije i najpotrebnije …stvarno ih ne volim.

Osvanulo je njemačko jutro, na njemački način, na njemačkom jeziku i njemačkom hranom u Njemačkoj.  Na toll und was jetzt?!

I tako od azila do azila, konačno se smjestili, moji se zaposlili, krvavo i danonoćno radili, počeli puštati korijenje – ni ovu frazu ne volim, ježim se od nje – naučili jezik, naučili običaje, neke usvojili neke nikad niti pokušali usvojiti. U školi  me vratili ponovo u prvi razred – pokušajte svom ili svojoj odlikašu/odlikašici objasniti  da unatoč uspjehu u školi mora ponovo ići u prvi razred – sve ja to preboljela, junački preživjela, nadmudrila i rasturila, upisala novo jezičnu gimnaziju, stekla prijatelje, stekla nova, mlada, svježa sjećanja, naučila jezik, proširila vidike, počela se osjećati kao kod kuće, počela osjećati pripadnost.

Rodio se i moj najmlađi brat, dijete rođeno u Njemačkoj, Bosna – blago mu se – nepoznata. Moji kupili novi auto, kupili kuću radeći i po 14 sati na dan. Nije im bilo lako i toga sam tek sada u potpunosti svjesna od kada sam i ja majka.  Ma ludilo, sve je bilo kao da nikad nismo osjetili i udisali siromaštvo, neimaštinu i bijedu. Bili smo do maksimuma integrirani, s Hrvatima i Bošnjacima  Bogu hvala nismo imali skoro pa nikakav kontakt, živjeli smo u jednom izrazito njemačkom gradiću. Hilpertsau u Baden – Württembergu.

Sve je bilo u najboljem redu dok nam jedno jutro u 5.30h nije pokucala policija na vrata. Bilo ih je desetak. Tata je otvorio vrata, bio je budan, trebao je krenuti na posao. Bili su to surovi, bahati i ljuti ljudi koji su vikali da trebamo smjesta u maricu i na aerodrom. Moramo napustiti Republiku Njemačku. Molim? Kako? Što? Zašto? Zbog čega? Panika! Nemir! Strah! Nerazumijevanje! Tabula rasa!  Papiri ispravni, Ausweis noch gültig!  Ali koga to briga, naredba je naredba i ona se mora izvršiti. U 8 ujutro stojimo na pragu NAŠE KUĆE, uplakani, šokirani, preplašeni, izmučeni i napaćeni. Nas pet i opet onaj jebeni kofer, o sorry, ovaj put ih je bilo tri i nisu bili smeđi nego crni. I dalje mislimo da je sve to nekakav vic, netko se jebeno našalio. Ali nije, bila je to stvarnost i tek smo toga bili svjesni kad smo kao kriminalci, dileri i outsideri, kao zadnji šljam smješteni u avion, a s nama u pratnji tri policajca!

Zar je potrebno poslati na muža, ženu i troje djece u dobi od 15, 12 i 6 godina, tri policajca da ih čuva i prati?!  Pa halo narode, mi možda jesmo malo glasniji, temperamentniji i divlji ali to nas još uvijek ne čini teroristima, zar ne?

Ludilo, bilo je to kao da smo u filmu, nevjerica nam se ocrtavala na licima, mom bratu je sve to bilo fora. Nikad nije bio u avionu i konačno se nešto dešava. I pita sav sretan: Papi, Papi, ja wo gehen wir denn hin?  A moj tata onako izmoren, umoran, ubijen i rastrojen na to kaže: Alex, idemo sine u pičku maternu!  I opet je bio u pravu!  I sjećam se da je to bilo prvi i skoro zadnji put taj dan da smo se nasmijali i da su nas ona tri naoružana, mrka  policajca poprijeko gledala u avionu u kojem još uvijek nije bilo putnika osim nas pet. Izbjegli, otjerani, potjerani, deportirani, izgubili, imali, pa opet po drugi put ništa ne imali, ni doma, ni krova, ni utočišta ni kućišta ni ognjišta. Sami s kuferom.

Deportirani smo na aerodrom u Sarajevo – pitate se zašto? – pa zato što Bosance treba protjerati u Bosnu, Hrvate u Hrvatsku, a Srbe u Srbiju! U Bosni nemamo više nikoga, a u kući u Banja Luci žive neki drugi ljudi, pod vedrim smo nebom i samo čujemo: ŠABANE BA, ŠABANE, MA JESAM LI TI MAJMUNE REKO DA OSTAVIŠ  TU PRTLJAGU, ŠABANEEEE!!!  I sve bi bilo i komično da nije bilo za plakat, jaukat i nikad ne prestat ridat.

Kad su nas policajci predali sarajevskim vlastima, oni obavili s nama što su morali moj jadni, očajni tata pita jednog čovjeka: Gospodine, ali gdje da ja sad idem sa svojom djecom?! A on će na to: Gospodine Joso sve četiri strane svijeta su vam  na raspolaganju, pa vi izvolite, ovdje ne možete biti!

I tako se mi, moj dragi narode odlučismo, uputismo za Lijepu Našu, via Zagreb! Bio je to kao skok u hladnu vodu.