SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Sjedili smo u Sarajevu na autobusnom kolodvoru, kupili karte, čekali autobus. Autobus za Zagreb.
Muk.
Nitko gladan, nitko žedan. Kupili piće, kupili hranu i to ne bilo kakvu hranu, nego ĆEVAPE!!! Sarajevski ćevapi i vruća lepinja …mirišu i bolestan bi ih jeo! Ali svaki zalogaj zapinje u grlu, grlo suho, oči suhe, duša jadna, duša pusta…
Stigao bus, star pohaban, ruzinav …savršen egzemplar za muzej. Sjedosmo u njega, a on hladan, glasan i prazan. Krenusmo! Krenusmo u neizvjesno, nepoznato. Krenusmo na još jednu prolaznu stanicu naših ogoljenih života.
Putovali smo devet punih sati, devet sati po selima, gradovima i mjestima koje ni u snu, prije 24 sata nismo sanjali, da bi ih u životu mogli vidjeti.
Mom bratu sve zanimljivo, sve neobično! Širom otvorenih očiju, velikih zjenica bi svakih malo povikao: Wow, guckt doch mal eine Kuh, Schafe, Ziegen!!! –Ajde dobro, mali barem prepoznaje domaće životinje. Njemu lijepo, a nama drago jer miruje i bulji kroz prozor. Svi drugi, svatko u svojim mislima, svatko sam za sebe pokušava sažvakati, što nam se to dogodilo… ali na sreću je naš bus bio toliko glasan, da sam sebi misli nisi mogao čuti, a iskreno nedostajalo nam je i snage da ih međusobno podijelimo.
Putovali smo, putovali i putovali kao da putujemo iz Bangladeša, nikako stići u Hrvatsku, nikako stići u taj Zagreb. Pala je noć, smračilo se…
Zadnjim atomima snage sam se držala budnom, od nas troje sam ja najstarija …no, kad sam čula mamine prigušene jecaje, prvi put taj dan, i pokušaj tate da ju neutješnu utješi. Nešto se prelomilo u meni. Nepovratno i trajno narušeno. Obuhvatio me je bijes, bijes na cijeli svijet. Nema razarajućeg osjećaja od bijesa, ništi sve pred sobom, opustoši sve na što naiđe, a ostavlja samo prazninu i pustoš za sobom.
Zadnji, zadnji i najjači stup naše obitelji, moja mama, bila je očajna i mi joj nismo mogli pomoći. Nikada ta snažna i divna žena nije plakala pred nama, sve je podnosila stoički. Hrabro i borbeno bi savladavala nedaće koje bi joj život donio … samo ovo što ju je ovaj put snašlo …bilo je i za nju previše. Ubio ju je strah od novog sutra.
U zoru smo stigli na autobusni kolodvor u Zagrebu, sjeli u jedini kafić koji je radio i dogovarali kud krenuti i što napraviti. Moji nikada nisu donosili značajne odluke bez nas djece, uvijek je tako bilo, pa i ovaj put, odluke su se ticale svih nas.
Na izbor smo imali Viroviticu ili Plaški (mjesto kod Ogulina). U Virovitici smo imali komadić zemlje i kućicu, koju su moji kupili dok smo bili u Njemačkoj, a u nju su izbjegli moji baka i djed s tatine strane. U Plaškom nam je bila baka s mamine strane. Odlučili smo se za Viroviticu iz jednostavnog razloga što je bus za Viroviticu polazio za sat i pol, a sljedeći bus za Plaški bi išao tek sutradan.
Put do Virovitice je nekako tekao brže, okoliš je bio vedriji, šareniji, raznolikiji. Ušli smo u predivnu ravnu Slavoniju, ravna „ko tepsija“, nigdje brda …najveće brdo krtica iskopa , izraz koji sam dosta kasnije čula u Berlinu.
Po prvi put u životu smo vidjeli polja suncokreta, ogromne okrugle bale sijena na prostranim livadama, zlatna polja pšenice i kukuruza. Sjalo je sunce, bio je to topao početak jeseni. Tata je pričao i objašnjavao, divili smo se prizorima koji su prolazili mimo nas i na trenutak smo čak i zaboravili što nas je snašlo.
Stigavši u Viroviticu, došli smo baki i djedu, koji nisu znali da dolazimo. Nikome se nismo javili, niti da idemo, niti da dolazimo. Za to nije bilo vremena.
Uvijek ću pamtiti taj susret s didom i babom. Domaći, pun ljubavi i topline. Izgrlili smo se, izljubili, smijali se i plakali. Falili su nam tamo, odakle smo stigli.
Kad smo malo došli k sebi i kad smo se dočepali telefona naše nove, drage susjede Marije, počela je nova borba. Zovi odvjetnika, zovi poslodavce, zovi razrednike, ravnatelje škola i vrtića, ma zovi cijelu Njemačku, ali samo zovi, zovi… jer lakše je kad zoveš …
Odvjetnik u ČUDU: Dobio je obavijest PRIJE POLA GODINE da moramo napustiti Njemačku, nije to smatrao posebno uzbuđujućim da nas obavijesti, pa nije, no poslao je žalbu u LANDESAMT FÜR AUSSIEDLER UND FLÜCHTLINGE (iliti ZEMALJSKI URED ZA ISELJENIKE I IZBJEGLICE, ne priznam prijevod ZEMALJSKI URED, glupav je, pa neka pojmovi ostanu kakvi jesu) i nije dobio još nikakav odgovor, ali da je to jedan veliki, da ga citiram Missverständnis! Ma prika, halo, bio to Missverständnis! ili ne (ne volim ni riječ Missverständnis!) -ŠTO DA RADIMO?!
I tako …on glup, mi još gluplji, poslušamo kretena i uhvatimo se u koštac s hrvatskom birokracijom. Prijavili se regularno u Virovitici, dobili domovnice, mama i tata osobne iskaznice. Gdje god smo došli pitamo: -Je li može? …odgovor uvijek isti: -Ma znate, ne može! Rodni listovi ne smiju biti stariji od 6 mjeseci, ovo ne može biti ovako, ovo ne takvo. Fali vam još i ovo i ono, taksa i formular, pisanica A, pisanica B… Izvadiš novčanik: SVE MOŽE I NIŠTA NE FALI, NITI TREBA! Dao Bog, pa su zeru korumpirani!
I uspjeli! Dobili u roku od 48 sati nove HRVATSKE PUTOVNICE. Postali novi HRVATSKI DRŽAVLJANI. To, Bože hvala ti …putovanje se može nastaviti, bliži se povratak kući…
Naime, rečeno nam je da se s hrvatskim putovnicama vratimo u Njemačku, da će se sve riješiti, sve izgladiti. Poslovi čekaju, nova školska godina isto, sve čeka, sve je na stand by!
O kako smo samo bili sretni, sav jad prošao, nestao, nada se rodila, nada nas obuzela, rezervirali pet autobusnih karata, za ni manje ni više nego, za Njemačku.
OPET spakirali proklete KOFERE, uvjereni da ih nikad više nećemo morati pakirati! I ponovo skočili, ponovo sjeli u autobus za Njemačku! Bože mili, kako smo samo bili lakovjerni, naivni i blesavi, neinformirani …a kad tad ti se neznanje obije o glavu. Neznanje kad-tad naplati svoj danak!