piše: Mirela Bajlović Marasović
Svašta sam prošla i doživjela u ova tri i pol desteljeća svog životnog vijeka.
Kad se osvrnem i sagledam kako sam sagradila svoj život, na čemu i na koji način, dođe mi da stanem i da se malo zagrlim… da, samu sebe, dugo i nježno.
I ovih dana me pojačano uhvati želja zastati, svjesno disati, uzeti si vremena za svaki uzdisaj i izdisaj… kako bi našla snage funkcionirati svjesna situacije.. .pa su mi češće padale i riječi jedne mudre žene na pamet.. .mame Vese (nije mama Vesa moja mama, ali je Antonijina, a nama dvima se život isprepleo na divne i šarene načine, pa mi to dođe na isto jer je i obrnuto tako)… i njeno pitanje upućeno Antoniji:
„Čega se ti zapravo bojiš?
Pa nismo mi tebe tome učili!“
Hm, istina, nisu bome ni mene moji učili ikakvom strahu, naprotiv… samo hrabar i lud bi mogao proživjeti sve ono što su moji preživjeli i pri tom ostali „normalni“… “srećom uvijek živa glava ostala, a za drugo lako“…govorio bi moj ćaća često.
No ipak, postoje riječi kojih se bojim ili bolje rečeno naučila sam na svojoj vlastitoj koži i što znače… a to su:
Karcinom, metastaze, tumor, tumorski markeri ... i sve strahote koje slijede i koje te dočekaju kad te onako baš pravo sastavi.
Javi se taj strah tu i tamo, u mom slučaju još uvijek dva puta godišnje… pred kontrolu toka i efekta terapije.
Nije to strašno, nije to neki težak pregled, ali teško je dočekati rezultate… kad bi bila malo histerična, što danas zbilja nisam, usporedila bi to na momente kad pomanjka vjere i nade sa strahom isčekivanja smrtne presude… ali nema potrebe za dramom, nećemo pretjerivati… mi to dobijemo, obavimo i idemo dalje… ali ću si danas uzeti za pravo malo dramatizirati, ne zbog sebe, nego zbog svedočanstva i poštovanja prema odronima najiskonskijeg straha jedne majke, jedne majke iza koje će ostati dvoje male djece…
U petak ujutro mi se i nije baš išlo na posao, strašno sam umorna i iscrpljena, kao pred neku virozu, pred gripu, kao pred sve… samo ne pred ono, gdje moram pogledati… zbog života jedne žene od 32 godine, zbog njene djece… imam potrebu pogledati tamo gdje zbilja ne želim… jer, nije ona sama… ima nas puno takvih, bilo nas je puno takvih, a neki se još bore… neki čakaju… termine, vijesti, nalaze, mole i nadaju se… i čuješ priču, gledaš i podnosiš muku i pomisliš:
O Bože dragi, ukoliko te ima, hvala ti na mom vlastitom križu koji moram nositi… nije tako težak prika moj… i dođe trenutak, i česti su to sveakodnevni trenutci na mom poslu, tad preuzmemo na svoja leđa i taj tuđi križ… kako bi ublažili muku, tegobe i strah… podbacimo svoja leđa pod taj tuđi križ i tako se nevjerovatno čini teškim… i sve to kako bi se onaj tko traži malo utjehe, razumijevanja, topline i pomoći samo na sekundu, na tren malo odmorio…
Petak je ujutro, svoju djecu sam otpratila u školu, popila s Antonijom kavu na brzinu… izignorirale tamne podočnjake jedna druge, „izgledaš usrano“ poprimi razmjere izjave, „Jao, što mi dans blistaš!“…i uz tu kavu sam se spremala ipak i na posao…sve je lakše nego sjediti u kući i dozvoliti tmurnim, turobnim mislima da te žderu.
Dolazim pred vrata svog ureda, jutro je baš hladno i maglovito. Pred vratima mi stoji mršava, ispijena žena. S njom dvoje djece, jedno u naramku, ima oko tri godine, a drugom je od prilike sedam godina.
Sličan scenarij kao i obično.
Poželim dobro jutro, pa upitam je li mogu kako pomoći?
„Tražila sam neki izlaz, pomoć i Vas sam našla. Jeste li Vi gospođa Marasović? Vašu sam adresu našla na stranicama Caritasa, meni su 32 godine…“
Prekidam je, da ne duljimo:
“Jesam, ja sam ta, ali, bez obzira na Vašu tematiku, kod mene ste nažalost na krivoj adresi, ali Vam mogu dati brojve telefona kolegica koje će Vam mozda moći pomoći. Ja sam zadužena za mlađu dobnu skupinu.“
Uzimam zamaha da joj objasnim s čim se bavim i što radim, kako se ne bi osjećala odbijeno…
Ali i ta moja jedna rečenica, i ona je već bila previše.
Bila je to kap koja je prelila već odavno punu čašu… stoji ta žena nasuprot mene, rezignirana, nesretna i klize joj suze niz obraze, plače, skoro jeca na glas i stiska ono svojih dvoje djece uza se… i nešto se lomi i u meni… ne da ni meni nešto disati… noge mi klecaju i osjetim kako se rukom hvatam za zid… i hladno je nekako, što iz vana, što meni iznutra… blijeda je, izgleda umorno, iscrpljeno, neispavano… izgleda strašno… bolesno… i nisam pravo ni pomislila na tu riječ kako spada… i čujem je kako izgovara:
„Meni treba nečija pomoć, molim Vas! Ja imam rak! U zadnjem stadiju i ne znam sto će biti s mojom djecom… ako… kad ja…”
Sad čujem sebe… glas mi neki tuđi, dubok… odcijepila se od sebe… zaustavljam je prije nego izgovori tu prokletu rečenicu do kraja… nemoj tamo… molim te… ne pred djecom… ne ispred vrata, ne na hladnoći, ne ovdje i ne sada a još manje danas… nemoj nikako…. ne mene iđta pitati vezano uz tu temu narednih 8 dana, jer ću se prokleto i ja raspasti od straha… pa jedino što uspijem izreći je:
„Hladno je jako, ajmo ući unutra, popiti kavu ako ju pijete i djeca se imaju s čim igrati, a naći će se i za njih čaja.“
Vesela ja, stabilna, staložena, sabrana, pribrana, profesionalna i funkcionalna… pomislim umirujući svoj vlastiti otkucaj srca koji mi tuče u ušima… odcjepljena od same sebe… odcijepljena od vlastitih demona…
A ona kukava joj majka… ona, nesretna za nas obje…
Ušle smo unutra s djecom, prvo se pobrinule za njih dvoje… ima kod mene igračaka… ima playmobila, ima lega…
Smirila se i ona, obrisala suze, jako je brižna prema djeci, nježna i hrabra… smješka se s toplim, ali tužnim osmijehom i nekom mahnitom odlučnošću pobrinuti se za tu svoju djecu… i opet ona poznata spoznaja…nema veće zvijeri od majke koja se bori za svoju djecu… sabrana je, odcijepila se i ona… pametna, organizirana… i jako nesretna.
Objasnila sam što radim i zašto ja ne mogu ništa osim uputiti u razna savjetovališta, dati joj brojeve telefona… kolegicu iz Caritasa sam odmah dobila, na moje inzistiranje je došla po tu ženu nakon malo više od pola sata, a u tih pola sata smo nas dvije ipak uspjele nešto i napraviti… i odjel onkologije ju je isto upućivao, ali nije uspjela sve razumjeti… bio je to šok…
Nazvala sam socijalnu službu za djecu i mladež. Javio se srećom i kolega iako ga je teško dobiti na telefon… a razgovor s njim, nakon što sam napustila prostoriju u kojoj je sjedila ta žena s djecom je odprilike išao ovim tokom:
„Ali znaš koliko posla imam?!!! Kako da ti dam termin u ponedjeljak? Prvi slobodan termin je moguć tek za dva tjedna! I što misliš da bi trebao s njom i zašto ja i još takav slučaj! Želiš li me ubiti?!“
„Zato što netko mora! I ne treba meni termin, nego njoj i ne znam ima li toliko vremena dočekati taj tvoj termin za dva tjeda… a meni ne pada nitko sposobniji i empatičniji na pamet… molim te, daj joj priliku da pogleda s tobom odgovarajuće prihvatilište za djecu… pripremi ih zajedno s njom na probno stanovanje, treba im transparentan prijelaz i netko suosjećajan tko će ih pripremiti na majčinu smrt“… i osjećam kako mi nešto steže pluća i ne popušta, ali moram nastaviti taj razgovor… nije to moj strah i nisam ja bespomoćna i nije svaka trauma i moja trauma…“i ne želim te podučavati tvom poslu… oprosti molim te… samo…“
Prekida me… miran i staložen i pun razumijevanja… svašta smo on i ja odradili dosad zajedno: „Dobro, može u ponedjeljak, odmah u 8 sati. I samo mi reci, na koji si dom ti pomislila? Odmah bi ga nazvao…“
„Noina Arka, u Heidelbergu. Onaj što ima obiteljski koncept, za djecu od 3 do 10 godina! Tamo je lijepo koliko to može biti, ne znam je li imaju kapaciteta. a kasnije im nađi udomiteljsku obitelj… zaslužuju obitelj… Pobrini se molim te da imaju zajednički prijelaz, daj joj, da na miru ode…“
„Ne znam što ti je“, progovara moj kolega, „ali zvučiš smrtno tužno… znam te… jesi li ti dobro? Pobrinut ću se za njih, obećavam, a ti, hoćeš li ti biti dobro?“
„Hoću! Znaš da hoću… Hvala ti Ulli…“
„Nema na čemu, to nam je posao…moram li ti potsjetiti na tvoje vlastite riječi?! Ne možemo ih sve spasiti, to nam je posao, Bog zna, ne uvijek lijep, ali potreban…“
Ona je skroz rano imala termin kod onkologa, ne bi stigla doktoru da ih je prvo odvela u vrtić i školu na kraj grada, a tu je sama, nema nikoga, nema rodbine, nema više ni roditelja… a i suprug joj je umro lani, iznenada kaže, umro od srčanog udara…
“Jako me je pogodila njegova smrt, bio je moja obitelj. Sama sam i oni imaju samo mene… imate li Vi djece?“ – pita…
„Imam mila, imam ih i ja dvoje i dobro razumijem što osjećate…želim Vam puno hrabrosti i snage…“
Zazvonilo na vratima, stigla je kolegica po nju, pobrinut će se za nju, pobrinuti i za sve što će uslijediti… i moj kolega Ulli će svoje odraditi, u to sam sigurna…
I zastade ona na vratima, pogleda me, zahvali se pa doda: „Ako niste primjetili, i Vi izgledate jako umorno…“
Nasmiješila sam joj se… zatvorila vrata za njom… pa i ne bila jadna mi majka, pa ne bi ni da sam Isus…