Narod se našao na raskrižju i ne zna kamo će, a sa svih strana trube, viču i galame, a on je, izluđen dugovima, hipotekama, brigama, porezima, bez posla, bez plaće, gurnut u smjeru EU.
KOLUMNA POVODOM
piše: Danica Crnov
Kad god čujem naše političare, a uglavnom su to oni, kako u nekoj političkoj emisiji kažu “ova zemlja”, odmah se uznemirim i postavim glasno pitanja: Koja zemlja? Odakle ste vi? Gdje je vaš dom? Jeste li vi možda pali s Marsa pa s tom zemljom nemate ništa? Možemo li im, doista, vjerovati kad s takvom hladnoćom i ravnodušnošću, ignorancijom i stavom tuđinca, neprestano govore “ova zemlja” i na taj način kao da se distanciraju od nje, štoviše, kao da joj i ne pripadaju. Zašto izbjegavaju nazvati ju svojom? Zašto im je teško i mrsko reći “naša zemlja” i zašto o njoj govore kao o nekoj strankinji ili maćehi?!
A da su ju doživljavali i voljeli kao svoju jedinu domovinu, plaćali bi račune i poreze i ne bi ju doveli do ruba propasti. A zašto bi i plaćali? Neka plaća obični smrtnik, neka on podmiri sve svoje obveze, a mi? Mi vladamo … A taj obični smrtnik, kao Sancho Panza, pita: Kada nije moj vitez platio, otkud mogu to učiniti ja, obični štitonoša?
Da su žrtvovali sve za nju, kao naši branitelji koji su je iznijeli iz ratnoga požara, poput čudotvorna kipa Majke Božje iz Aljmaša, danas ne bi bila na prosjačkom štapu. Ona na prosjačkom štapu, a oni puni blaga svakoga. Da su voljeli svoju zemlju, ona bi, kako piše u Ljetopisu popa Dukljanina, bila vesela kao za “dobroga kralja Zvonimira, jere biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravdeno ne posid[ov]aše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravdenoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom, ni se nikogar bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi, razmi gnjiv gospodina boga, koji dojde svrhu ostatka njih …”
Uzalud smo molili svijet za pomoć u pravednoj borbi za svoju samostalnost, taj bešćutni veliki svijet kojemu su, kako bi to spriječio, trebali potoci krvi nevinih ljudi, porušeni gradovi i rijeke prognanih. No, i usprkos svim otporima, naši sinovi i kćeri, davši svoje živote, iznijeli su svoju domovinu iz pogibelji. Oni tada nisu mislili niti na političku karijeru niti na ratno profiterstvo, nego su, kao i svi naši pošteni i časni ljudi, samo mislili na svoju obitelj, na svoj dom i na slobodu svoje domovine.
Naša dosadašnja vodstva, čast pojedincima, žele uvjeriti narod da će EU riješiti probleme koje su oni svojom nesposobnošću i nemoralnim činima, nagomilali, i predstavljaju je kao Obećanu Zemlju koju nismo našli, jao(!), u svojoj domovini. A ja više ne znam čija je zemlja Hrvatska i što je još u njezinim rukama?
Narod se, evo, našao na raskrižju i ne zna kamo će, ne zna što bi odlučio, a sa svih strana trube, viču i galame, a on je, izluđen dugovima, hipotekama, brigama, porezima, bez posla, bez plaće, gurnut u smjeru EU. Što ga tamo čeka, što će biti, i hoće li opet biti u svojoj zemlji tuđinac i rob? Ide nesigurno, nepripremljeno, zbunjeno i uplašeno, i pitam se hoće li se osvijestiti prije prve postaje, a to je referendum, ili će odglavinjati u EU, kao guske u maglu. Nadam se da je referendum, ipak, u našim rukama. Pa, kako odlučimo, a trebamo, kažu, odlučiti po svojoj savjesti. Pametnome dovoljno!