“VELIKI” I “MALI”

KOLUMNA POVODOM
piše: Adrian S. Kostré
-Jedan mali zapis, pred jedan veliki dan –

Eto, neumitno se bliži i taj već sada povijesni dan kada će hrvatski narod još jednom moći sam odlučiti o svojoj sudbini. Nije to bivalo često u povijesti Hrvata o čijoj su budućnosti nerijetko odlučivali neki drugi – moćniji i “veći”.

I ovaj put riječ je o jednoj novoj svezi s tima i takvima u koju se Hrvati ovoga puta mogu i ne moraju “dragovoljno” upustiti. Mislim, dakako, na predstojeći referendum o pristupu Europskoj zajednici, zakazan za 22. siječnja 2012.

No, da li je baš tako? Odnosno, s koliko “slobodne volje” Hrvati idu na referendum?

“Želimo da referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju uspije”, poručio je 12. siječnja, samo deset dana prije tog događaja, hrvatski premijer Zoran Milanović. Što bi za njega predstavljalo uspjeh referenduma nije pojasnio. Možda nije ni trebao, jer svi u Hrvatskoj i šire znaju što premijer misli i kada šuti, a kamoli kada nešto kaže. U inozemstvu je već malo teže shvatiti Milanovića, jer se tu i tamo uspješnim referendumom smatra onaj na koji izađe više od 50 posto građana s pravom glasa. Za što će se oni pri tom izjasniti ne igra nikakvu ulogu za uspjeh plebiscita.

Naravno, ako Hrvatska uđe u Europsku uniju, možda se stvari i promjene – u uniji i u Hrvatskoj.

Jedno je, čini se, jasno – Hrvatska u uniju mora! S dugim “o”. Za to ima na stotine razloga, ali pobrojat ću samo one najvažnije na koje se još od hrvatskog osamostaljenja pozivaju Hrvati “koji znaju o čemu govore”: “Hrvatska je mala zemlja! Hrvati su mali narod! Hrvatska mora u Europu! Hrvatska bez Europe ne može!”

Zašto netko misli da je zemlja koja se prostire na 56.542 km² površine mala, ne znam. Susjedna Slovenija prostire se na okruglo 20 tisuća, Slovačka ima 50 tisuća, Danska 43 tisuće, Nizozemska 41 tisuću, a Belgija 30 tisuća km². Švicarskoj, s okruglo 41 tisuću km² površine (što bi bila otprilike Hrvatska bez Dalmacije, Istre i malo pride), do dan danas ne pada na pamet da pristupi Europskoj uniji. Švicarci očigledno nemaju pojma kakvoj se opasnosti izlažu! Ili nemaju vladu koja za njih brine, pa umjesto da raspiše referendum potpisuje raznorazne bilateralne ugovore s Europskom unijom – ko da će im to nešto pomoći, kad su tako mali?

Za razliku od, primjerice, Njemačke, u kojoj na km² obitava 229 stanovnika, Hrvati se sa 79 stanovnika po km² ne bi trebali osjećati nimalo skučeno, ali, eto, neki se upravo tako osjećaju i kažu: “Hrvatska je mala zemlja!”

S njima se ponajprije slažu oni koji su zaključili da su Hrvati “mali narod”. To su najvjerojatnije potomci slavnih hrvatskih krojača, onih koji su od restlova koje bi netko drugi bacio smislili kravatu, pa sad s nasljeđenim krojačkim centimetrom idu po Hrvatskoj i mjere Hrvate. Centimetar su pak izmislili Srbi, a proizveli ga Crnogorci, pa prosječni Hrvat nema šanse! Malen je i gotovo! A možda je u pitanju ipak samo greška u prijevodu, pa su nas “prijeveli” žedne preko vode. Pri tom su im, jasno, puno i nesebično pomogli i pomažu oni drugi, “veliki” narodi, koji su, kao poslovično visoki Talijani, Mađari i Austrijanci, narasli za bar 20 centimetara onog trenutka kad su Hrvate proglasili “malima”! Tako sad u Hrvatskoj živi jedan “mali narod” koji ima neku svoju “malu literaturu”, “malu glazbu”, “malo slikarstvo” i tako dalje, pa onda valjda i “male velikane”.

U te se zacijelo ubraja i “mali” Marko Marulić,  čija su djela još za njegova života od 1450. do 1524. prevođena na osam svjetskih jezika, među kojima i na japanski.

Rođen u stoljeću Marulićeve smrti “mali” Faust Vrančić objavio je 1595. petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom “Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe”, a onako usput smislio i prvi funkcionirajući padobran.

Jedan drugi “mali” Hrvat, Hvaranin Ivan Vučetić, rođen 1858., izumitelj je suvremene daktiloskopije iliti metode proučavanja i klasifikacije otisaka prstiju.

Zagrepčanin Slavoljub Penkala izmislio je termofor, 1906. patentirao prvu mehaničku olovku i 1907. prvo nalivpero na svijetu koji su se izvozili u više od sedamdeset zemalja. Jedna od njegovih tvornica bila je i u Berlinu, gdje je par godina ranije Zagrepčanin David Schwartz izgradio prvi zračni brod, kojeg je patent od njegove udovice otkupio grof Zeppelin.

“Mali” Zlarinjanin Ante Maglica izumitelj je najpoznatije i najprodavanije baterijske svjetiljke na svijetu “Maglite”.

Od “malih” gradišćanskih Hrvata Joseph Haydn čuo je i zapisao melodiju koja je danas himnom Savezne Republike Njemačke, a jedna “mala” Hrvatica, Paula von Preradović, unuka hrvatskog pjesnika Petra Preradovića, autorica je teksta austrijske državne himne, koji možda neki “veliki” Austrijanac pjeva upravo u trenutku dok Vi ovo čitate. I tako dalje i bliže i tome slično i ni nalik.

Ne moš uteć tim “malim” Hrvatima ni da hoćeš! Ne može ni “velika” Europa, a nije da nije pokušavala i svojski se trudila. Zato se još davno i dosjetila jadu da Hrvatsku jednostavno “mic po mic” izbaci sa “svog” terena. Naseljakala se ta “mala” Hrvatska po Europi, a sve na trošak “velikih” od jugoistočne, preko srednjoistočne, pa sve do istočne Europe i do Balkana. Seljakala i seljakala, a da se nije makla s mjesta! Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. U međuvremenu postalo je jasno da to nitko ne može platit, pa je, eto, zovu natrag. Da se vrati gdje je i bila. To su valjda shvatili i ti i tako školovani Hrvati koji izvikuju one parole: “Hrvatska mora u Europu! Hrvatska bez Europe ne može!” A ona zagonetna hrvatska jeka, kakva se za suncem okupanih kišnih dana može u doba ljetne zime čuti među pitomim divljim zagorskim bregima uporno im odgovara: “Europa mora u Hrvatsku! Europa bez Hrvatske ne može!”

I što sad? Da li da Hrvati čekaju da Europa dođe k njima ili da joj pohrle u susret raširenih ruku, kako su to već više puta činili s manje ili više uspjeha? Odgovor na to već se zna. Zna ga hrvatski narod. Ništa i ni po čemu manji od onih koji mu uz brojne preduvjete, ali ipak “velikodušno” po tko zna koji put nude nešto što mu je oduvijek i pripadalo. Svoj odgovor dat će na hrvatskom jeziku. Ne “malom jeziku” već jeziku malobrojnih, jednom od “najplemenitijih jezika Europe”! Europljanin može biti gotovo svatko, ali biti Hrvat to je privilegij. A taj odgovor, bio kakav bio, bit će hrvatski odgovor “Europi”.

Kao zagovornik sviju dobronamjernih zajednica na svijetu, temeljenih na istinskoj ravnopravnosti i uzajamnom poštovanju nadam se – za “Europu”!