GOLOOTOČKI KAMENI UPITNICI

Pripremio: Nikola Šimić Tonin
U povodu 90-te godišnjice rođenja Pažanina Ante Zemljara (Pag, 1922. – Zagreb, 2004.) pjesnika, pripovjedača, putopisca, romanopisca, kritičara i scenariste… Diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudionik je NOB-a od 1941., kao ilegalac, politički radnik i časnik. Od 1949. do 1953. kao politički zatvorenik prošao je torturu na Golom otoku…

Goli golootočki, ogoljen do gole kosti dan, preludij golootočki, Goli otok dani, podcrtan kamenom, kamenolom. Goli kameni upitnici. Od misli do misli, tišine opslužitelj: „Vrlo dobro! – Služimo narodu!… Druže Tito mi ti se kunemo… da sa tvoga puta ne skrenemo!“

U lisičinama, u uzničkim odorama, lancima zglobovi oderani u usudu drugovi, saputnici i supatnici. Umalo prepoznat u svitanje zaborav, svakidašnje elegije. Mrkne vidik… Okom svojim okno staklim. Gledam kamen. U pogledu kamen. Tamo daleko do kud putuje… kamen…

Nad pogled, kamen, pod pogled kamen,  pogled kamen, kameni pogled, kameni gled. Uz bolove urođene osjetljivosti zrno sam žita kojem se ne govori i ne ide pod žrvanj. Strah me je ali ne dam strahu da me napravi kukavicom. Pitam prstima kamen:“Zašto!?“ S dušom u vijencu… ram.

Prisustvo odsutnosti lomim u sebi, odaslane sebi, misli… vrhoveplanina. U mraku zagonetki duševnih dubina kamene hajke za mnom u noćima crvenih baruna, po Golootočkoj varijaciji kamen je suzama izapran, znojem iznojen, žuljevima poizdrt pod zvizdan pritrujeno odredište duše, konačni onkraj, za kraj… skončaj.

Golokameni šiljci iz brevijara preodgoja, u kliještima rune govor, govor guje u procjepu, palacaji sikću neizgovorene riječi trusnim područjima modrica moje duše… kameno maglovljenje kamenogleda, krajputaškog groboputa.

Između ljudi i grobova, spokoj grobova… oprez rasana ogađenih zavičaja, rasčovjek  čovjeku dalek, jezkom zmijskim,  jezikom sapet, mutnoga pogleda mutno slutim, zamračenost i mutnilo usmrđene ljudske kaljuže zmijskih presvlaka, zmija mladoženja, revolucije koja jede svoju djecu, kao zmija od glave, cijelu, ispod razdrtih krila dana, crnih pribilježišta petokrake, da li od stida i srama, crvene zvijezde, krakova dotaknutih osmijesima smrti. Suvisle riječi u toplini šutnje pečate misao.

Zavaravati se kamenim golim ožiljcima? Pakao predsoblja nade. Pupkovina dana na brdu Ekbalu. Ljetnji dan sav u mreži jakog sunca… Samo ljeto nezainteresirano i lijeno korača između nas i goni ispred sebe rijetke, poput pastirice, nebom razigrane oblake, kao jaganjce. Sušne oaze riječi, stasavam za odstrel gol u Golootočki goli kameni inventar.

Nepodnošljivi tajac, slojevima prokletstva tora, hapsa, Udbe, Gulaga, Maršalovoga konc-logora, tabora, obora, oboren pregažen vojničkim đonom u golo nezaštićeno tkivo,… zadržan hladnim, golim betonom, otisnut biljegom krvi slovom stege.

Iščekujem smrt, koja i nije drugo do to malo zraka, svega jedan dobar dah koji više ne mogu dohvatiti. Do noktiju dogorijevaju šutnje samice. Na zidu usudnice, usud gleda svoj lik ispijen, blijed. Tu negdje iza zida iščekujem jarbole velikoga bijeloga broda ili iz nutrine sebe sama, koji bi me odveo s one tamo druge strane, ruba života.

Nijemih usta s pečatom zaboravljenih molitvi u mraku zagonetki duševnih dubina, u liku slutnje javlja se duša. Probuđen crvenim jutrima crvenog pakla, pakla, KPJ-u, krvave na čelu zvijezde Gologa otoka, koja ogrezla u krvi gasne u tmini, tmini opsjena i laži, agonije Yu-iluzije slijeđena guskama u magli.

Zagledan u nešto čemu se ne vidi početak. Osluškujem izvana blagi povjetarac vjetra koji praćen tihim pripjevom suhoga lišća, tiho kao majka pjeva. Radujem se tome pjevu… brže će otjerati dan. Lik sam prolaznoga sna. Zadovoljstvo se sluti i raduje trajno utjehom misli. Što da dam za uzdarje? Srcem bi da pričam sjetu proživljenog u ljubavi i zanosu…

Duboko u sebi ne nalazim ni plamička da zagrije dušu ozeblu i ovo srce valovito kao rub lista. Pred njim zlatnim beskrajnim tragom majčinske ljubavi misao se njiše. Okrunjeno krvlju pupanje dana. Golootočkim globusom crvene diktature svekolikim vizirom rastvora velikih meštara batine. Drugova batinaša stisnute u lice šake. Pesnica je uznapredovala u udarac iz pozdrava. Samoponištavanje.

Ispljuvak psovke autobiografske krvarine, dežurnoga izdajnika… mene pjesnika i časnika, partizana uznika, Zemljara Ante, Pažanina…

Tu negdje, iza zida iščekujem jarbole velikog bijeloga broda… Zemljar Ante.