NE, NE VJERUJEM

Iseljeničke priče
piše: Drago Oršić
Prošli su, eto i izbori, pa onda i referendum, oboje, po mome osobnome mišljenju, onako kako je i trebalo biti. Izbori su pokazali da je narod ipak odlučio, ne dati svoj glas lopovima, koji su Hrvatsku, u ime Hrvatstva, brutalno opljačkali, nego pokušati sa drugima.

Da se razumijemo, osobno smatram, da i ti drugi nisu bezgriješni, ali moralo se nešto promijeniti, a izbor ne bijaše velik. No što i kako će oni napraviti, to …kako bi Zagorci rekli „Bumo videli“.

Budući da trenutno živim izvan Hrvatske, postoji jedan dio Vladinoga programa koji, ne samo mene osobno, nego vjerujem i dobar dio Hrvata izvan Hrvatske, naročito zanima. Hoće li se bilo što promijeniti u odnosu na dosadašnju praksu prema nama?

Teško je to pitanje, ali  sa našeg stanovišta opravdano. Mnogi od nas rado bi se vratili u Hrvatsku, no što nas tamo očekuje, nitko nam ne može, ili ne želi …bilo pismeno bilo usmeno pojasniti. Jedino, što je sa strane naše vlade, za mene osobno učinjeno, je bilo, uz jednu potvrdu i izdavanje i produženje putovnice. I to je to.

Vraćam se u vrijeme, od nekih hvaljene Juge, i pokušavam povući paralelu. Ne vidim nikakve razlike. Ili?

Moram priznati da je osoblje u konzularnim predstavništvima sada mnogo susretljivije, da nema one arogancije, koja je bila valjda i poželjna za vrijeme Juge. Bio si, kao „gastarbeiter“ gledan s visoka, kao zadnji bijednik, kojemu oni kroje gaće prema vlastitom nahođenju.

Sjećam se jednoga događaja koji će mi ostati u …vjerujem trajnom sjećanju.

Početkom osamdesetih, nazvao me jedan poznanik i rekao mi, kako je ondašnja Jugoslavenska vlast poslala svoga visokorangiranoga predstavnika, koji je opet uz pomoć konzulata organizirao sastanak, sa radnicima na privremenome radu u Njemačkoj, kako bi im objasnio sta je sve učinjeno, kako bi oni koji se namjeravaju vratiti, mogli svojim ušteđevinama pokrenuti ulaganje u privredu. Tema je bila obećavajuća i vrlo rado sam pristao otići i poslušati što je to učinjeno, kako bi mi, eventualni povratnici, stekli neka prava na uvoz strojeva koji bi nam onda bili garancija za buduću egzistenciju, nas i naših porodica.

Već u razgovoru sa poznanikom izrazio sam svoj pesimizam prema cijelom projektu, ali kako rekoh njemu, vidjeti i čuti ćemo, možda nisam u pravu.

Određenoga dana okupili smo se u jednome, kako se onda zvao, Jugoslavenskome klubu u Frankfurtu, a odziv je bio priličan. Bilo nas je stotinjak. Nisam inače zalazio u te klubove, jer niti sam bio ljubitelj glazbe koja se tu slušala, niti sam bio u društvu sa ljudima koji su tamo zalazili, no htio sam čuti što će nam „drug“ prezentirati.

I, kako je onda bio red, poslije predstavljanja od strane konzularnoga predstavnika, u kojemu su bile nabrojane sve moguće funkcije, koje je dotični drug obavljao u ondašnjemu državnome aparatu, i naravno sve njegove zasluge, došao je red i na druga, da nam pojasni što to država čini kako bi izašla u susret svojim ljudima koji se žele vratiti i pomoći u daljnjoj izgradnji socijalističkoga samoupravljanja, najuspješnijega sistema na kugli zemaljskoj.

Već tada mi je bilo jasno da će vjerojatno, nastavi li se tim pravcem, sve biti samo pusto bla-bla, ali odlučih pričekati, nadajući se da drug ipak nije potegao iz Beograda da bi nam prodavao parole, koje smo svi mi, koji smo radili vani, već davno prozreli i odbacili.

No drug je bio ustrajan te je …čitajući iz raznih brošura, koje je samo on imao, objašnjavao razne zakonske odredbe, koje je opet malo tko od nas mogao bilo razumjeti, bilo postaviti u nekakav kontekst. Trajalo je to dosta dugo i onda nam je drug priopćio da je to sve sa njegove strane, a sada smo mi na redu da postavljamo pitanja, a on će pokušati dati valjane odgovore.

Pobrao je drug i aplauz, po završetku izlaganja. Prvo su počeli aplaudirati oni iz konzulata, a ljudi se priključiše kako ne bi ispali nekulturni. Nisam aplaudirao, jer sve što je drug ispričao bilo mi je nekako „s brda i dola“, ništa nije bilo jasno definirano.

Sada smo mi došli na red postavljati pitanja. Ja sam izgubio volju bilo sta pitati, jer niti izlaganje druga, niti cijela situacija nije mi bila po volji. Ljudi su pitali ovo i ono, naravno sve što ih je zanimalo, a drug je kontrirao sa stavkama iznesenim u njegovom izlaganju i zakonskim odredbama, pa je opet ispadalo da dobivene odgovore ljudi nisu razumjeli. Sve bi ispalo jedna velika parodija, da ne bi jednog prostog pitanja, jednog razumljivog odgovora i neprimjerene replike na odgovor, što sve ipak svede na komediju.

Jedan čovjek upita, kako će profit, koji se ostvari u privatnome sektoru, biti oporezovan od strane države.

Odgovor je ovaj puta bio nedvosmisleno jasan. Naime drug nam je saopćio, na slikovit način, kako oni, kao država, posjeduju škare, kojima ce te privatnike drastično srezati, da nebi odskakali od prosjeka društva.

Nakon kraće stanke, valjda iznenađen tako jasnim odgovorom, ustade taj što postavi pitanje i prije no što napusti skup …reće;

„E jebo ti sebe. Ja da dođem i uložim svoj, teško zarađeni novac i radim, a ti da me po svojoj volji sisaš. Ne, ne vjerujem, da će tako ići.“

To je bio kraj sastanka. Razišli smo se. Bilo mi je jasno da državi nije nikako bilo stalo do nas, nego ih je jedino nas novac zanimao.

Redovno pratim, putem interneta zbivanja u Hrvatskoj, ali više se niti ne zanosim mišlju da će država nešto učiniti za nas vani, iako bi trebala, jer vjerujem da bi iseljeništvo moglo pomoći. No za to trebamo jasne zakone, svesti papirologiju na minimum i strogo određeni porezni sustav. Sumnjam da će išta od toga u narednom periodu biti ostvareno. Sada je tema, kako oporezovati penzije povratnika ostvarene vani. A odmah se uz to nadovezuje i poznati Hrvatski jal. Većina komentatora na raznim portalima zlurado likuje:

„Neka ih oporezuju, tako im i treba. Imaju oni. Treba im uzeti sve!“

Da nije za plakati, možda bih se i nasmijao!