ISELJENIČKE PRIČE
piše: Drago Oršić
Rodio sam se u Slavonskom Brodu, lijepom gradiću na obali Save. U ono vrijeme, kratko nakon drugoga svjetskoga rata, bijaše to maleni gradić, sa nešto industrije, drvodjelske djelatnosti i pokojim sitnim privatlukom, no beznačajne veličine. Sjećam se ruševina koje je taj strašni rat iza sebe ostavio a sjećam se i raznih priča susjeda iz ulice, koje su se potiho šaputale u uskom krugu poznanika jer nije bilo poželjno da ih svačije uši čuju. U mojoj obitelji ne bijahu niti pripadnici ustaša a niti partizana, jer otkako mi se djed još 1923. godine, kao pripadnik komunističke partije i jedan od vođa štrajka u ondašnjoj tvornici vagona, razočarao u tu istu partiju i istupio iz nje, za sve iz obitelji je vladalo pravilo: u svako udruženje -da, ali niti u koje, koje ima političke motive.
Tako i ja odrastoh uz to pravilo. Stari govoraše, kako je politika “kurva” a to nikako nije išlo uz kršćansku vjeru u kojoj sam rođen i u kojoj odrastah. Ipak mi je više odgovarala, ne toliko crkvena doktrina sama po sebi, nego mišljenja koja sam upijao slušajući diskusije mlađih svećenika i mladih posjetitelja crkve u to vrijeme. Bio sam premlad da bih sudjelovao u njima ali se dobro sjećam patera Ruperta, Prudeusa, Zlomislića, Micije, Perkovića …Bijahu oni stariji par godina ali po mome misljenju zastupali su tada jednu vrstu demokracije, koju na žalost tadašnje državno uređenje nije dozvoljavalo.
I ne samo to. Dok su ljudi u našim krajevima zazirali od islamske vjeroispovijesti, baš ti i takovi ljudi su zagovarali slobodu vjere, jer su i u tim ljudima vidjeli prvo čovjeka a tek onda njegovu vjersku pripadnost, i to je bilo ono što mi se naročito svidjelo. Tako nekako se i moje mišljenje o drugim vjerama i pravcima vjerovanja i formiralo, jer dok je gro stanovnika Slavonije zazirao od muslimana …od kojih ih je dijelio, u tadašnje vrijeme, samo drveni most preko Save, sa tek uskotračnom prugom po kojoj se kretao popularni “ćiro” … moje mišljenje bijaše i ostade takvo, da uvijek treba u svakome biću prvo gledati čovjeka, a onda sve drugo.
I upravo to moje, liberalno mišljenje, darovalo mi je prijateljstvo s jednim divnim čovjekom. Učinio sam mu jednu veliku uslugu, iako je bio muslimanske vjeroispovijesti, ali i u članstvu Saveza komunista Jugoslavije, koje sam ja gledao posve drugim očima nego li on. No, usluga koju sam mu učinio vezala nas je za dugi vremenski period, pa tako postadosmo i kućni prijatelji. Razmjenjivali smo posjete sa svojim obiteljima i imali smo vremena o puno stvari razgovarati. Ćamil se zvao, ali prezime mu bijaše hrvatskih korijena, pa tako jedan smjer naših razgovora dođe i na tu temu. Nije mi znao dati odgovor na to pitanje, jer nije o tome nikada ozbiljno niti razmišljao, iako je bio i pametan i visoko obrazovan. Tek kroz razgovore i diskusije dođosmo do zajedničkoga zaključka, da su svi u tadašnjoj Bosni, koju su Turci zaposjeli, morali radi preživljavanja, a poneki i radi probitka, prihvatiti Islam kao vjeru, pa iako im prezimena ostadoše ista, dadoše djeci muslimanska imena.
Slagali smo se u tome da ponekad čovjek mora radi više sile i svoje stavove mijenjati, barem prema van, ali da ipak svoje mišljenje, iako ga ne može javno iznositi, treba zadržati.
Tako se u razgovorima često doticasmo i teme komunizma i socijalizma. Kao pripadnik partije i obrazovan covjek, pokušao mi je, sa svoje točke gledišta pojasniti, teze Marxa i Engelsa, teoretičara komunističke zamisli. I sam sam u srednjoj školi pokušao prozrijeti te teze, no na žalost suočen s grubom istinom života, uvijek sam nalazio stotine prigovora i zamjerki. Jer …kako je neupućeni svijet shvatao socijalističko uređenje? Vrlo slikovita bila mi je teza Nikoletine Bursaća, kako će nakon rata doktor dopodne orati njivu a poslijepodne operirati. Smijali smo se toj Nikoletininoj doktrini, no on je u to vrijeme zaista to i mislio.
Bile su to propagandne gluposti raznoraznih politkomesara koji su i sami u to vjerovali. No, dok je to bilo izrečeno u vrijeme drugog svjetskog rata, jedna dogodovstina iz 1976.godine me stvarno zapanjila. Kako sam bio u Njemačkoj i počeo graditi kuću u Hrvatskoj, jedna bliska osoba, par godina mlađa od mene, mi reče:
-“Ti nisi normalan. Ideš graditi kuću, a šta ako sutra dođe komunizam i ti svoju kuću moraš dijeliti sa mnom, jer ja nemam kuću, šta onda?”
Ostao sam zatečen, jer nisam mogao vjerovati da, unatoč svemu, postoje osobe koje vjeruju u takovo nešta. Vjerujem da dotična osoba nikada nije niti pročitala “Kapital”, a da ne govorimo, i razumjela ono što u njemu stoji napisano. Trenutno, dok ovo pišem, razmišljam o tome kako bi se današnjim hrvatskim tajkunima digla kosa na glavi, kada bi im netko tako naivno rekao:
“Jamili ste gospodo, a šta ako dođe do stvarne provjere porijekla vaše imovine?”
Vjerojatno bi ostali zatečeni i čudili se, kao i ja na tezu o komunizmu, i ne bi mogli vjerovati da u današnjoj Hrvatskoj ima još netko tko u to vjeruje.
U jednome momentu sam Ćamila upitao …da li mi može odgovoriti na pitanje zbog čega je stupio u članstvo SKJ. Odgovor je natjerao osmijeh na moje lice. Razmišljajući duže vrijeme, priznao mi je da je to bio uslov i za mogućnost da može studirati, i poslije da dobije posao, a na kraju i da dođe u Njemačku u ispostavu jedne od banaka iz bivše Juge.
Kroz razgovore sam mu ispričao i o detaljima, koji su onda još bili tabu tema u Jugi …o Bleiburgu, o masovnim jamama u Sloveniji, o Rankovićevom protjerivanju Muslimana sa Sandžaka u Tursku. No, Ćamil nije bio čovjek koji sve prihvaća zdravo za gotovo. Nisam ga nikada upitao da li je stvarno sve , izmđu nas rečeno provjeravao, ali izgleda da je. Nakon nekoga vremena reče mi sam:
-” Pa zamisli oni su nam cijelu povijest slagali. Nigdje nas u školi nisu učili kako je stvarno bilo, no učiše nas onako kako je njima pasalo”.
Ispričao sam mu i zgodu sa njegovim šogorom. Naime bio sam u posjeti Ćamilu u Tuzli, jos davnih 80-ih.Te godine Hajduk je trebao samo remizirati u Tuzli i postati prvak Jugoslavije, no pobijedise Tuzlaci. Upitah Ćamilovog šogora, što ne pustiše Hajduku taj bod, a on mi iskreno reče:
-“Da je bilo pustiti Partizanu ili Zvijezdi mi bi to napravili ali Hajduku nikada…”
U sebi sam mislio, ali nisam izrekao:
-“Pa koliko puta još trebaju Srbi da vas na drinskim ćuprijama kolju da bi shvatili da vam oni nisu prijatelji”.
Ćamil me je razumio, a poslije 90-ih vjerojatno i njegov šogor. No, moj prijatelj nije doživio 90-te, niti strahote u Bosni. Bolest ga je pokosila 1987. godine. Obitelj se raselila, a niti na grob mu otići nisam mogao. Osjećao sam potrebu napisati ovo, jer bio je dragi prijatelj i hvale vrijedan čovjek.
I kako se kod nas veli: -“Laka ti bila zemlja Ćamile, prijatelju!”