piše: Drago Oršić
Prošao Božić, prošla i nova godina, sve bez snijega i leda, ovdje u Bayernu. A onda steglo, a i snijeg napadao. I tako, sjedim uz šalicu kave, u tmurno zimsko jutro i pratim vjetrom nošene pahulje snijega, koje postaju sve veće i gušče, a u mislima plovim mojom slavonskom ravnicom i uzdišem zamišljajući ju prekrivenu bijelim snijegom.
Ta slika mi je uvijek u duši i toliko mi je draga, jer zimu u Slavoniji sam uvijek takvu volio. Uvijek su me, do nedalekoga obzora u zimskim vijavicama, fascinirala prelijepa bijela polja, prekrivena snijegom kao plaštem, meke tkanice sa razboja, iz poznate Tadijine pjesme, u dugu noć, u bijelu zimsku noć. I …omađijan plesom nestašnih pahuljica, poluzatvorenih i snenih očiju, odlutaše mi misli u onaj kraj …domovinu, tako daleku a opet tako blisku.
Kažu ljudi, kada na nekoga intenzivno misliš, osjeti on to. U mojim mislima sam upravo razmišljao šta li sada rade, drage mi osobe, koje, istini za volju, već duže vremena nisam vidio. Sjetih se tako, da su kod Mate Karlikinoga sada sigurno u toku pripreme za svinjokolju.
Mata mi bijaše dragi prijatelj, i kada god sam bio u mogućnosti pozivao me je na krmokarmine, kako je to njegov dada zvao. A dada Toma je bio priča za sebe. Taj je sve znao, u sve se razumio a savjet od njega dobiti bilo je nešto najlakše.
Dvije stvari sam samo od njega uzalud očekivao i to zbog čega ih zovu Karlikini i kakovu je to bolest u drugom svjetskom ratu pokupio, da nije baš mogao sa desnom rukom i nogom pošteno upravljati.
U normalnom životu nisam ništa primijetio, ali čim se trebalo raditi, javljali su se problemi, i to pretežito danju, a na večer bi sve opet bilo u redu. Vjerovao sam da folira, ali moj dobri kućni odgoj nije nikada dozvolio da mu to ikada spomenem, bio je dragi starčić.
Zanio sam se tako u razmišljanje da mi tek treći ili četvrti, reski telefonski zvuk, dopre do svijesti. Podigoh slušalicu i onako polubunovno se javih…
-Halo prika, boga ti pa jesi li živ?
Odmah sam ga prepoznao i lice mi se ozari.
-Mata, pobogu, pa jesi li to ti?
-Svakako prika, svakako. Nego kakav si mi, kako familija?
-Sve je ok Mata, svi su zdravi, svi troše, što bi se kod nas reklo.
-E, neka ih, neka. Nego očeš li dolaziti kako?
-Pa ne mislim, ovdje kod nas zazimilo, snijeg zapo, pa ne bih kretao na put.
-Šteta, a htjedoh te na svinjokolju pozvati, kanim krajem sedmice klati, pa reko ako dolaziš da se ne izgovoriš. Skupit če se opet staro društvo, pa kad bi i ti mogao, bilo bi super.
-E, neće ići Matane, nažalost , ovaj puta ne ide, a znaš da bi rado bio sa vama.
Još neko smo vrijeme čavrljali o ovome ili onome, izmijenili pozdrave bližnjima i prekinuli vezu.
Da, rado sam išao na svinjokolju kod Matana. Uvijek je imao dobre bravce, a nikada nije klao manje od četvoro. Uvijek se pobrinuo da ima dovoljno ljudi, pa se nitko nije morao raskinuti radeći, a zahvaljujući dadi Tomi, koji je bio najviše zabavljač, nije nikada bilo dosadno.
Nikada neću zaboraviti šegu koju po njegovom uputstvu napraviše neke godine. Matanov sin, inače student u Zagrebu, stigao na svinjokolju i poveo jednoga prijatelja , inače Zagrepčana, koji dakako nikada nije prisustvovao kolinju.
Večer prije, iza obilne večere, djed Toma mu je sve objasnio, kako se to radi i naravno, ocijenivši ga kao jakoga i neustrašivoga momka, predložio da on mora svakako biti taj koji će zaulariti brava (staviti konopac u usta svinji i zategnuti ga) kako bi svinju mogli izvući iz obora i priklati ju.
Vjerujem da mladiću nije bilo baš svejedno, ali poslije svake nove čaše, domaće graševine, koju je djed Toma nesebično nalijevao, osjećao je sve veću hrabrost, te je već iza ponoći htio i sam krenuti obaviti povjereni mu posao. No smirili su ga i uvjerili da ipak počeka do jutra, dok se i ostali okupe.
I bi noć vrlo kratka, jer za svinjokolju se rano ustaje, lože se vatre i grije se voda za šurenje, a uzvanici se potkrepljuju “fruštukom” i kuhanom rakijom, kako bi brzo i uredno obavili posao. Ja sam pomagao oko vatre i vode, a djed Toma je više nadgledao nego radio. U jedan mah me povuče za rukav i reče:
-Prika, gledaj sad kakvu sam šegu spremio onom unukovom kolegi. Nemišaj se već samo gledi.
Poznajući djeda Tomu, znao sam da je mali naježio, ali nisam ništa rekao. Momci su se skupili oko obora, a sada je i flašica sa rakijom krenula u svoj posljednji krug prije akcije. Mata je iz svinjare pustio prvoga brava, a to bijaše mrcina od svojih 200-tinjak kila.
Mladić, sa ularom u ruci, izgledao mi je sada nesigurno, a kladio bih se da je i ruka u kojoj je držao ular drhtala. I upravo kada je pokušao staviti ular životinji u usta, momci oko njega se uskomešaše, jedan pade i povuče momka sa ularom dolje, nasta kaos.
Četvorica, petorica se stadoše valjati, dok jedan ne uzviknu, “imam ga” i onda cijelo klupko pohrli van iz obora. Bilo je još tamno, pa se nije dobro vidjelo, ali bilo je čudno da svinja oborena na tlo ne ispušta nikakve krikove, kako je inače običaj. Jedan se čak prodera, “daj nož”, a tek u tom trenutku se oglasi stvorenje pritisnuto na tlo:
-Stanite ljudi, zavapi ustrašeno, krivoga držite.
Naravno, salva smijeha je popratila cijelu zgodu, ali mislim da momak koji je bio dolje sve to nije shvatio baš tako, jer društvo je bilo dobrano zagrijano. Posadio sam ga kraj vatre, i sve ostalo je, manje-više odgledao, jer trebalo mu je dosta i vremena i “kuhane” da bi se povratio, pa se poslije i sam šalio na račun svoje naivnosti i straha za goli život. Jedini, koji nije bio oduševljen djedovom dosjetkom, bijaše Mata, a to je i rekao:
-E, dada, samo su ti pizdarije na pameti. Nikad se ti nećeš urazumiti.
Primirili smo ga, a kako je bilo puno posla i ta pošalica bi brzo zaboravljena. Mene su zadužili da vodim brigu o obarinama pa sam podešavao vatre, jer u dvije kotluše se moralo kuhati. I, naravno, društvo mi je pravio ponovo djed Toma. Posao nije bio težak, a vremena na pretek, pa uz čašicu doznah i još koješta, naravno od djeda Tome:
-Znaš, sinko, dok sam ja bio mlađi, znao sam ja tako po selu ići klati. Razumio sam se ja u to, a i ljudi me zvali. Nisam ja to baš volio, ali šta ćeš, kad ljudi zovu, mora se.
Tako, jednom, zvala me naša treća, komšinica, Julka. Imala ona nekog švalera, dok je njezin bio na robiji, pa ko klat će. Jel moš Toma, velim …mogu!
Dođem ti ja rano ujutro, a oni još krmetaju, nisu ni ustali. Skuhala ona kavu, iznjela rakiju i veli, de ti a mi ćemo sada sve drugo. Prija kava, a ni rakija ne škodi, pa dok se voda ugrijala, osušio ja, jedno za četiri prsta iz flaše. Vidim ja odnio vrag šalu, valja posao napraviti.
Zaklasmo, ošurismo i dok ja raspravi i po polovici rasječe, zove Julka na kavu. Uđem i sjednem, a vidim uz kavu i nova litra rakije na stolu. Velim sam sebi …boga ti ovi dobro potegoše, ali ništa ne govorim.
Pijemo mi tako kavu, pričinjavamo rakijom, a niko ni pomena o poslu. Mislim si ja, pa kad je vama svejedno i meni je. Primaklo se i podne, Julka napekla jetrice sa bijelim lukom, a boga mi i treća flaša stiže. Sad se i ja razgalio pa priči nikada kraja. U jedan par, veli Julka:
-Kako bi bilo Toma, da ti od doma tamburu doneseš, nek se zna da je u kući veselje.
-Ni pet, ni šest, skoknem ja doma, donesem tamburu pa udri brigu na veselje. Poteklo i vino poslije, pa i zaboravismo da na vješalima vise dvije polutke. I tako nekada oko deset uvečer, unesosmo ih i pokrismo plahtama, a veselje potraja još do jutarnjih sati. Nikada nisam saznao kako je dalje sve teklo, jer sljedećih dana nisam bio ubrojiv.
Nasmijao sam se priči, a jedini komentar bijaše:
– A, što ćeš djede Toma, tu bi pasala samo ona “teško žabu u vodu natjerati”