DOK MI ŽIVIMO

PUTOVANJA
piše: Nada Landeka
Pišem ovaj tekst kao poduzetnica, osoba koja život živi u krugu u kojem se najčešće sve vrti oko novca. Često sam pisala na tu temu, jer se kroz življenje neprekidno odražavalo da ukoliko nemam dovoljno novca nemam ni puno pravih prijatelja. Takvi su se ljudi, koji na život gledaju kroz prizmu novca skupili u blizini, poput jastrebova, i čekali. Čekali plijen. Puno patnje, puno trpljenja, teških i tužnih događaja proživljeno je radi novca i radi nekog prolaznog bogatstva koje je samo privid.

Pravo bogatstvo je u duši, to sam bezbroj puta istaknula. Ali kako do toga bogatstva doći i gdje ga naći? Duboko je sakriveno. Kopači zlata naučili su danima pretraživati rijeku, ispirati pijesak. Ispirali su danima i danima siva zrnca da bi u njima ugledali žuti sjaj. Zlato. To je bilo bogatstvo za kojim su žudjeli. Ronioci su danima ronili  kroz morske dubine i od desetaka, pa i stotina izronjenih školjaka tek je možda jedna sadržavala čudesno bogatstvo, sjaj morskog bisera, rijetko viđenu ljepotu. A mi ljudi tražimo u svima bogatstvo! I čudimo se kad ga ne nađemo.

Kroz moj poduzetnički život neprekidno sam doživljavala brojna razočarenja.  „Ljudi se druže s tobom samo zbog novca“ pričali su mi oni koji su bili malo bliskiji sa mnom.  To nisam mogla prihvatiti jer bi značilo da čovjek bez novca ništa ne vrijedi. I tražila sam dalje svoja zlatna zrnca, ne mareći zbog sivog pijeska koji sam susretala, tražila sam dalje svoje biserne školjke, znajući da će možda i cijeli život biti potreban da ih pronađem.

Često je kroz život znala pokoja osoba zasjajiti. Zagrliti! Obrisati suzu! Utješiti! Pružiti ruku! Pomoći! Izreći upravo one riječi koje su tog trenutka najviše odgovarale za čuti! To su također bili biseri, sada, u ovim poznim godinama to dobro znam.  Jednako tako, sjajile su i osobe koje su nas u određenom životnom trenutku usmjerile na prava rješenja,  na neke puteve koje možda mi sami zbog suza nismo mogli uočiti. To su ljudi anđeli, koji nas usmjeravaju  i pomažu nam ostati na nogama.

Ono što je zadnje vrijeme bilo otužno, to je činjenica da je sve manje bilo zlatnih zrnaca i bisera, a sve više onih koji su se zabavili svojom vlastitom sudbinom.

Vremena su teška i to uopće ne iznenađuje.  Svi ljudi imaju briga i problema, i nije čudno ako se njima bave.  Opasno je ako svoj teret prebace na vaša leđa, ne znajući kako da oni s njim izađu na kraj, pa uz sav vaš, nosite još i tuđi teret.

Nisu to uvijek samo tuđe brige i problemi, ponekad je to jednostavno teret tuđe nemoći, nedostatka volje, hrabrosti, očajavanja kojemu su se prepustili.

U čitavoj toj mračnoj šumi bez izlaza i očaja koji nas sve više okružuje u našoj Domovini, izgledalo je da su sva zlatna zrnca već odavno pronađena i da ih gotovo više i ne možeš pronaći ni susresti.

Međutim, više ne mislim tako. „Još Hrvatska ni propala“ rekla sam sama sebi vraćajući se iz Osijeka, Mostara, Splita. Iz gradova, gdje je na inicijativu predivnih ljudi, zlatnih zrnaca, održano predstavljanje mojih književnih radova a gdje su ti ljudi dali sve od sebe da to učine najbolje što znaju i mogu.  U Osijeku dočekao nas je prijatelj koji je sve organizirao.  Prof. dr. Ante Lauc  – čovjek koji i nema potrebe družiti se s malim ljudima, sa onima koji imaju svoje brige i probleme, koji  vode bitke tipa „David protiv Golijata“ ali je svoje vrijeme i trud potrošio na organiziranje promocije. I to ne bilo kakve, nego promocije na kojoj su profesori s Pravnog fakulteta u Osijeku izrekli mišljenje o sadržaju knjige koja opisuje hrvatsko pravosuđe. Kakvo je hrvatsko pravosuđe ovog trenutka, vjerujem, puno se zna, pa je isto tako jasno koliko truda je ovaj profesor, biser izvađen iz dubine mora,  morao uložiti da bi promociju na Pravnom fakultetu organizirao.

U Mostaru nas je dočekao  veliki  i plodni pisac, fra Andrija Nikić, koji je i veliki organizator, a još veći čovjek. Iako  mene i mog supruga do tada nije poznavao, organizirao je predstavljanje knjiga i slikovnica,  organizirao snimanje kamerom,  mali domjenak nakon promocije na kojem smo sa velikim zadovoljstvom  i tekom jeli pravu domaću pitu zeljaču, i razne druge delicije kakve su znale spravljati naše bake.  Vrhunac i najveći dar bilo je poklonjeno noćenje u Međugorju, kod još divnijih ljudi koji su nas  u svom obiteljskom hotelu dočekali.  Nisu nas samo dočekale pružene ruke, već i pun tanjur narezanog pršuta, sira, kolači, više puta kuhani čaj.  Fra Andrija nas je doveo, a ljudi su nas primili u svoj dnevni boravak, u svoj dom, kao svoje najbliže. I ne samo to, ti ljudi su bili najveća zlatna zrnca ikada otkrivena u onom sivom pijesku naših života.  Ujutro nas je, nakon mise u međugorskoj crkvi čekao doručak,  topla i lijepa ljudska riječ, i na koncu pozdrav. „Dođite nam opet“.  Na pitanje što smo dužni – odgovor – „Ništa!“

Dužni smo, prenijeti ovu toplinu i ljepotu svima koji o tome žele čuti. „Još Hrvatska ni propala“ kažem i opet, ushićena, sretna, presretna, zbog ovih predivnih bisera koji lagano popunjavaju bisernu nisku mog života.

No čini mi se da  su u posljednje vrijeme ti veliki, sjajni, čudesni biseri, počeli izranjati na površinu. Iznenadio me poziv gdje iz Splita, direktorice Centra Fabula, Nade Mitić, koju sam vidjela samo jednom u životu. Tada je četvero ljudi iz Splita krenulo put Zagreba, u želji da nakon prijeđenih 400 km  odslušaju promociju zbirke pjesama „Bogatstvo duše“ u Zagrebu,  i upoznaju me.  Već sama činjenica da bi se netko odlučio na tako dalek put govori da Hrvatska i Hrvati nisu propali, a jedna rečenica koju sam čula nakon promocije u Splitu, o tome i svjedoči. Jedna draga gdja šapnula mi je na uho: „Došlo je vrijeme da se dobri ljudi okupljaju i druže, samo tako moći ćemo pobijediti zlo oko nas!“.

Ni meni nije bilo lako, usred zime, odlučiti se na tako daleki put.  Bura je kao za inat snažno puhala, rijetko kad je bila tako snažna, kao da nas odgovara da ne idemo. Putem nas je jedino znao prenuti iz slušanja njenog vijanja zvuk mobitela. Naša Nada Mitić, žena koju sam jednom vidjela u životu zvala je nekoliko puta da provjeri da li smo dobro i je li sve u redu. Danima prije toga zvala je nekoliko puta da bi prenijela izvješće o organizaciji predstavljanja knjige koje je organizirano na njen prijedlog i koje je s velikom ljubavlju odradila.  Na ulazu u Split dočekao nas je drugi prijatelj, predsjednik Udruge Vila Rustika koji nas je odveo na ručak koji je Nada pripremila u svom domu. Nenad Krcatović dovozio je goste na promociju kako ne bi lutali, dovezao je  svu opremu, neprekidno je brinuo da sve bude u najboljem redu, i na koncu nas pozvao da sutradan dođemo u njegov dom na ručak koji bi njegova obitelj za nas pripremila. Na žalost nismo mogli, ali smo za drugi put obećali.  Za vrijeme promocije prisutno jedno četrdeset ljudi, sve jedan topliji od drugog. Ljudi sa velikim srcem, sa velikom toplinom, velikim srcem, koji su s pažnjom slušali svaku riječ, a nakon završetka promocije, redom su pristupali sa čestitkama, pukovnik Mirko Čondić, dožupan Splitsko-dalmatinske županije Visko Haladić i dr. Ivan Marušić, guslar, rekao je da nakon odslušanog ima želju da svaki put sudjeluje u svemu što budemo  organizirali, gdje  god,  koliko ga se sve dojmilo,  također i gospodin koji je sve zabilježio kamerom.

No tu nije bio kraj iznenađenjima. Osim što smo se osjećali „među svojima“, iznenadio nas je poziv da sada idemo na pripremljenu večeru u obližnji restoran. U restoranu svježe pripremljena hrana s roštilja, dalmatinsko vino, i pjesma.  Do duboko u noć, častili su nas pjesmom prelijepe i prenadarene Marite i Marija, iz grupe Tramontana, slabo poznate u javnosti, ali toliko vrijedan biser kakav se rijetko gdje nađe.

Dragulj, rekla bih, jer takvog glasa i miline  kakav imaju njih dvoje, nije za čuti baš svaki dan, no oni pjevaju s ljubavlju i srcem, i  uz to daruju ljubav. Za vrijeme večere, naša Nada, pravi anđeo, pružila nam je u ruke ključ.  „Evo“ rekla je, „izradila vam je moja prijateljica dupli ključ od svog stana, i pripremila sobu, ona je legla spavati, mora na posao, ali vi možete slobodno ući i osjećati se kao doma. Ostavila je u kuhinji skuhanu sarmu,  narezan kruh, misleći da ćete biti gladni, ali rekla sam joj da vas vodimo na večeru!“

Slušala sam ove riječi, gotovo i ne vjerujući. Žena je napravila ključ od svog stana, skuhala je večeru koja nas je čekala u njenoj kuhinji, krevet i soba zagrijana el. grijalicom. Tu večer legli smo umorni i nismo mogli komentirati, no jutro je pokazalo da ugodnim iznenađenjima nije kraj. Iz kuhinje nas je najprije probudio miris svježe kuhane kave, a potom i glas; „Gdjo Landeka jeste li za kavu?“ Tek tada smo se upoznali,  a na stolu  su bili posloženi naresci,  sir, med, maslac, kruh, topla kava.

Znam kako danas ljudi žive, znam da jedva spajaju kraj s krajem i koliko im je teško nekog uslužiti, a naročito koliko je teško primiti stranca u svoj dom. I sama nisam sklona primanju stranih ljudi, radije bih im platila smještaj u hotelu, no ovakve ljude nisam upoznala odavno i zaslužuju da se o njima piše.  Naša Nada,  i njena prijateljica još su nas jednom pozvale na kavu, ovaj put to je bio splitski kafić na rivi, no ni kavu nismo popili u potpunom miru jer su nas u tri navrata prekinuli telefonski pozivi ljudi koji su dan prije gostovali na promociji a izrazili su želju da mene i supruga počaste ručkom.

Na putu prema Zagrebu razmišljala sam o svemu. Ovi ljudi su popunili onu nisku bisera koju neprekidno treba sjajiti i laštiti, izlagati i o njoj pričati. Zaslužili su to.

Misli su mi odlutale u sjećanja, prije  nekih trideset  godina kada sam kao mlada žena doputovala  u Njemačku. Strani svijet za mene, koja nikada nisam nogom kročila iz Zagreba. Sve oko sebe gledala sam podozrivo i s prikrivenim strahom. Nije bilo ni čudo, oko mene su bili strani ljudi, govorili su nekim drugim jezikom. No jezik sam ubrzo svladala, a kako sam imala i malih zdravstvenih problema, prva susjeda Sophie, sada već preminula, često je znala skuhati ručak i pozvati me. Za hladne i nepristupačne Nijemce to je bilo pravo čudo, i cijenila sam svaki njen takav postupak.

No, jednog dana je došla sa suzama u očima, snažno me grleći, tada sam već preko godinu i pol bila njena susjeda,  i donijela mi je ključ od svog stana.

Rekla je;  „Vi nemate tu  grijanje, hladno vam je kad se kupate, evo ključ, dođite kod mene u koje god doba dana ili noći želiš, koristi kupaonu, tv, kuhinju, što god želiš, moj stan je i tvoj stan!“ Tada je bilo Europsko prvenstvo u nogometu, ona je imala veliki tv u boji, a moj suprug, šogor i prijatelj znali su sa zadovoljstvom prihvatiti ponudu i u njenom udobnom dnevnom boravku, zajedno s njom gledati utakmice.  Svima nam je ostala u sjećanju kao jedinstveno i predivno biće, kakvo se rijetko može susresti.

Nekoliko godina nakon toga,  na moju kućnu adresu prispjelo je pismo; „Poštovana gdjo Landeka, moram vas obavijestiti da je naša draga mama, Sophie Pasterny, preminula. Zadnje riječi prije njene smrti, i njena želja, bila je da vas obavijestim o njenom sprovodu i mjestu gdje je pokopana, jer bi željela da i vi, kao dio njene obitelji dođete…!“

Suze su mi tekle niz lice, padale na papir,  razmišljajući o velikom srcu malog čovjeka, o velikim i toplim riječima upućenim od strane malih, običnih ljudi.  Ne samo da „Hrvatska još ni propala“ nije propao ni svijet, dok god u njemu ima bisera i zlatnih zrnaca.