KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
foto: Alfred Matijašević
Stružec/Moji prijatelji labudovi nisu dolazili na hranilišta još od prije ovoga snijega. Ako i jesu, nisu više prilazili ljudima, mada su ljudi s djecom dolazili gledati ih svakoga dana. Čak i iz daljih ulica. Od Nove godine i pucanja, jako su se bojali ljudi. Zato sam im nasipala kukuruze na travu i otišla. Kad sam bila malo dalje, izašao je Paša iz vode i za njim i drugi. Jeli su. Paša me gledao …ili se to meni tako činilo …nekim tužnim pogledom, nekako …kao s nevjericom. Nisam znala zašto. Znala sam samo …nešto se dogodilo.
A onda par dana kasnije, saznala sam cijelu priču. Pošla sam do rijeke. Ležao je tamo ….polegnutog dugog vrata, okrenutog prema rijeci. Oko njega su bili svi ostali labudovi …nisu ga ostavljali samoga. Uginuo je.
Sutradan sam opet došla, no, ostalo je samo jedno bijelo krilo, na bajeru kraj rijeke. Preko noći ga lisica odnijela.
Priča se …četvero ih uginulo. Ne zna se zašto.
Subscribe
0 Comments