Iz naše arhive/ objavljeno 22.12.2011.
Piše: Dražen Radman
Baš kao i većina drugih ljudi i baš kao svake godine u ovo osobito prosinačko vrijeme, i ti, prijatelju moj, tako lako, poslušno i bez pitanja pristaješ biti dio rijeke što teče kroz široko i umjetno korito prepuno vanjskog blještavila koje rado prima sve one koji mnogo i ne mare za sudbinu svoje duše.
Slijevaš se u poznate rijeke blagdansko-potrošačke i još nekih drugih groznica koje neumoljivo teku i prodiru po tvojim mislima, a time i po tvom nemirnom srcu.
Ti se ne možeš osloboditi svih vanjskih i unutarnjih utega koji te sustavno pritišću i čine olovnim pa se, u duhovnom pogledu, ponašaš kao okraden i prazan, i to baš u vrijeme koje nam je svima dano za promišljanje o Onom koji je viši, daleko viši od nas ljudi. O Onom koji je došao uistinu ispuniti one koji se dadu ispuniti.
Ti se spomenutom okradajućem procesu i ne protiviš makar se radi o tvojoj koži i o tvojoj duši. Dapače, prepuštaš se toku postojeće rijeke da te neumitno odnosi tko zna gdje.
No, kada bi znao, prijatelju, da se tu ne radi o povoljnom toku, već i o brzacima koji te duž toka čekaju, baš kao i vodopad na kraju, možda bi počeo ponešto drukčije razmišljati.
Dakle, ti se ni za što na svijetu ne bi odrekao svega onoga što je sastavni dio ovog prosinačkog blagdanskog ozračja, posebno ne onog dijela koji pruža vanjski sjaj, ritualni ugođaj i užitak.Pa dok u ovo svečano vrijeme budeš među ljudima koji će se činiti sretnima i zadovoljnima, tek će par crta na tvom licu odavati da u tebi nije kao što je izvana. Da, vjerojatno ne ćeš ni primijetiti da u tebi netko plače i vapi jer ne može pristati da sporedna svjetla zamijene ono najvažnije bez kojeg priča ne bi ni postojala.
Blizu je, eto, Božić. A kakav je to, zapravo, dan ili događaj u samoj svojoj biti? Kako ga doživljavaš i što ti zaista znači?
Možda ništa više od svjetlucavih ukrasa i kratkotrajnih bljeskova što se nižu usred hladnih zimskih noći, a koji te, negdje u dubini, podsjećaju da zapravo čezneš za onim jarkim svjetlom koje bi ti sjalo bez prestanka donoseći toplinu čak i usred stalnih zima u tvom malenom, ali vrijednom životu.
Vidim da, baš kao i većina, slijepo pristaješ na tjeskobnu trku oko sporednih stvari u vrijeme kad bi trebao zastati i promisliti što za tebe znači taj događaj uštali.
Ne, naravno da ovdje nije riječ o božićnim darivanjima za druge, već o jednom jedinom Daru – za tebe samoga. Za tebe koji si bitan u očima Tvorca. Makar ti o tome ne mislio na takav način.
Zar nije apsurd da ljudi u ovim danima žele tako ”nesebično i kršćanski” darivati jedni druge, a istovremeno najveći dio njih odbija primiti glavni Dar, tj. Onoga koji je pokrenuo cijelu priču?
Znam da ovo što govorim nije posve strano tvome srcu. Ti u samom sebi imaš dokaz da ti istinski nedostaje ono za čim najviše čezneš – Mir koji nadilazi i najveće preprjeke i nevolje ovog svijeta, a zbog kojih se tako često osjećaš bolno nemoćno, čak i osamljeno, makar bio okružen stotinama ljudi.
Zar ne shvaćaš da si oduvijek čeznuo za nekom pravom snagom i nadom, posebno kad bi ti životna kola krenula nizbrdo? Nekad bi to bio posao, nekad zdravlje, a nekad bračne tegobe.
Dobro znaš da bi se htio osloniti na nešto ili nekog, ali tog nečeg ili nekog još uvijek nemaš. Ili, možda, taj netko nema tebe.
Jer držiš kormilo u svojim rukama. Misliš da znaš najbolje i da je prepustiti se u nečije ruke – čisti gubitak slobode.
Možda je istina sasvim obratna. Možda bi, prepuštajući kormilo, bio slobodniji nego ikad.
Također, dobro znaš da u svom srcu nemaš onu Radost koja se ne sastoji samo od trenutačnog osmijeha na licu i koja ne ovisi o tome koliko imaš diploma, ordena, postignuća, priznanja, novca ili tjelesnih užitaka. Ili, pak, koliko je slavna tvoja prošlost, obiteljska loza itd.
Ti i ovog trenutka znaš da si nesretan i tužan, jer u svom srcu još nisi utažio žeđu za vodom koja bi pročistila i ispunila tvoje najdublje pore. Odnosno, nisi našao ono blago zbog kojeg bi bilo blago tvojoj duši.
Ti još nemaš dugo traženu Ljubav zbog koje bi i mogao i znao mnogo bolje voljeti, davati se i radovati životu unatoč svim hladnim zimskim vjetrovima zajedno.
Zar ne vidiš da ti nedostaje ono dragocjeno zrno žive vjere zbog koje i po kojoj osvjedočeni čovjek može uistinu znati da je bogat, čak i kad ima malo ili gotovo ništa.
To je ono Zrno koje je sišlo na zemlju, krotko umrlo na njoj, a onda nekoliko dana kasnije donijelo prvi Plod.
Poslije su po Njemu i zbog Njega počeli nicati redom i svi ostali plodovi. Od onda pa sve do danas.
Zrno je to koje u ovim danima želi pasti, nastaniti se i proklijati kao najljepši Dar i na tlu tvoga srca. Samo kad bi se ponizno otvorilo i dopustilo da padne na nj. Da bude kao pustinja koja je jedva dočekala kap vode.
Ta bi kap, prijatelju, mogla biti poput oaze koja te prati i putuje s tobom na svim etapama, kroz sve prepreke i pustinje ovog tvog kratkog života pod zvijezdama.
Da, to je živa voda zbog koje čovjek ne žedni kao prije jer je zdenac u neposrednoj blizini. Nije tko zna gdje daleko.
Možda ćeš, prijatelju moj, poput drugog mnoštva, već danas ili sutra ipak požuriti u potragu za onim čime ćeš prigodno htjeti obradovati svoju ženu, djecu, prijatelje i rođake.
I ne ćeš mariti što će te potiho, ali sigurno stezati grop u grlu ili u želudcu budući da ne ćeš moći svima priuštiti željeno.
Ili, pak, ne ćeš stići obići sve šarene, velike, novootvorene hramove u kojima
se nude tisuće vrlo povoljnih i prigodnih popusta od kojih bi morao iskoristiti barem šezdeset i šest da bi se po izlasku van osjećao pobjedonosno.
A to što ćeš nedugo poslije iznova kušati onaj poznati vakuum u duši, to ćeš najvjerojatnije potisnuti nezaobilaznim i prigodnim domjencima na kojima će se pjevati, gle, čak i neka božićna pjesma.
Dakle, baš kao i ostali, na pregršt načina radiš protiv samoga sebe puneći svoju savjest prihvatljivim alibijima. No, ne i dovoljno moćnima da je sasvim prevare.
Bor koji ćeš kupiti, ove će godine, kako i priliči trenutku, biti nešto manji, s nešto manje balončića i svjećica, dok će Betlehem s pripadajućim figuricama biti isti. Stvorit će se uobičajeni ugođaj topline i uobičajene bliskosti.
No, netko će u suprotnome kutu tvog dnevnog boravka, naoko neprimjetno, još uvijek strpljivo čekati na tebe. Netko tko nije tako malen i ograničen prostorom kao ona figurica.
Netko tko ti je toliko puta kucao na vrata i zvao te da ga primijetiš, čuješ i shvatiš kao Onog koji ti poklanja više nego što možeš zamisliti. Kao Onog koji ti je poklonio dah života, a sada ti kao Dar nudi samoga sebe, odnosno svog Duha kojeg je i obećao, a bez kojeg sva druga darivanja nemaju smisla.
Ti ćeš, eto, prijatelju moj, čini se, poput drugih, jedva dočekati Božić, to jest nezaobilazno obiteljsko zajedništvo oko stola za kojim će biti dovoljno svega što će ispuniti, kako se kaže, i dušu i tijelo.
Ti ćeš se, kao i drugi, obradovati što ste napokon svi na okupu i što ćete se jednodušno pomoliti prije blagovanja. Ne ćeš, eto, ni na trenutak primijetiti da za tim stolom netko nedostaje. Ni manje ni više nego – sam Domaćin.
Znaš li za onu priču, nedavno sam je čuo, o svjetski slavnom virtuozu na violini koji je jednog dana odlučio svirati u prostoru gdje ljudi čekaju podzemnu željeznicu. Stavio je šešir ispred sebe i svirao najbolje što je znao, a tisuće ljudi je užurbano prolazilo. Neki bi, i ne slušajući glazbu, ubacili poneku kovanicu, dok bi drugi slušali zvuk violine, ali im melodija nije bila nešto posebno s obzirom na mnoštvo jednostavnijih svakidašnjih melodija na koje su bili naviknuli svoje uho – i srce.
Jedino bi poneko, gle, dijete pokušavalo nagovoriti svog roditelja da malo zastane.
Netko je rekao da bismo, u mnogim stvarima, trebali biti kao djeca. Ali mi, nažalost, češće volimo ostati djetinjasti.
Nekako slutim da i sam znaš da ovo nije tek bezazlena pričica. Ako je istinita, onda se radi o najvećem ulogu u životu. Ne samo u mome ili tvome.
Onda se radi o Onome koji uistinu jest i Kruh, i Voda, i Sol, i Put, i Svjetlo, i Istina i Život.
Prijatelju, naravno da možeš misliti kako hoćeš o ovome i sve objasniti na svoj način. To je u redu. Ako si zaista siguran u to.
Ono što ti još mogu reći je to da sam jeo od tog Kruha, pio od te Vode, bio obasjan Svjetlom i oduševljen Istinom.
Nitko mi to nije mogao silom ugurati jer takvi se darovi primaju otvorena, a ne stisnuta srca.
No, znam da ti o ovome mogu govoriti iz dana u dan, iz godine u godinu, a da se ti ne primakneš bliže. Znam da ti, među raznim znakovima, ovo pismo može biti barem jedan mali poticaj.
Ili si, možda, već odavno prestao ozbiljno razmišljati o riječima i događajima kao znakovima na putu zaključivši da je život stvar puke slučajnosti i da nema ničeg osim onog što se može opipati svojim rukama, vidjeti svojim očima, razumjeti svojom logikom.
Provjera navedenog mogla bi se dogoditi u tišini tvoje sobe gdje bi, osluškujući, mogao prepoznati najdublje potrebe svoga srca. One od iskona.
Na koncu, htio bih ti reći kako vjerujem da postoji to drugo, mnogo uže, ali prirodnije korito u koje se slijevaju svi oni koji ne žude i ne hrle za prolaznim i površnim stvarima.
Takvima je stalo do sudbine njihovih bližnjih. Ove sada sudbine, ali još više do one poslije.
Vjerujem, prijatelju moj, da još imaš vremena upoznati Domaćina, dovoljno prije, nadam se, no što brzacima dođeš do onog vodopada.
Vjerujem da riječi otkane od iskona mogu postati tvoja nova stvarnost koja će te obradovati i razgaliti ukoliko si uistinu tragatelj, a ne samo prolaznik.
Zašto lutati i potajno krvariti po goletima svojih uzaludnih nastojanja? Zašto tako dugo pokušavati bez Njega graditi kuću na stijeni?
To je, uostalom, i sasvim uzaludno nastojanje jer izgrađeno na pijesku uvijek, prije ili kasnije, sruši neki vjetar ili bujica u zlo ili zimsko vrijeme.
A nitko nije stvoren da, među mnoštvom, umre u samoći, satrven i očajan u svom blatu kao plodu svojih stranputica.
Da, poželio bih ti da Isus bude tvoja Stijena. Da bude tvoj Mir i tvoja Ljubav. Vjerujem da smo stvoreni da živimo i volimo svog Stvoritelja i Spasitelja.
On i noćas strpljivo kuca čekajući da mu još netko od izgubljenih sinova i kćeri otvori vrata.
O, kad bih i ti, prijatelju moj, bio među pronađenima koji će Mu reći da bez Njega ne možeš i ne želiš ići dalje kroz ovaj život.