Sanjine priče
piše: Sanja Pilić
Bila jednom jedna kraljevna. A ta kraljevna bila sam ja. Samo nitko nije kužio jer sam stanovala u neboderu na šesnaestom katu. I morala sam ići u školu. A tata je pomalo cugao. Izgledala sam neuredno, bila sam prilično tužna.
Sanjarila sam o svome kraljevstvu. Nekoć sam imala dvorjane i svirala lutnju, zatim trčala u dugačkoj suknji po proplancima, a matematiku me podučavao gospodin Klarens. I živjela sam mirno i sretno. Tata bi me nježno ljubio prije spavanja, mama mi je pričala priče. Vrijeme je trajalo, dani su bili dugački i sasvim svijetli, a noću bi padala kišica. Paunovi su šetali parkom okolo dvorca, jeleni iz obližnje šume približavali bi se jutrom. Umjela sam govoriti sa životinjama i one su bile sasvim pitome. Ustvari, nisam izgovarala riječi, već bismo se sporazumijevale mislima.
Ono što sam znala je da živim u savršenom svijetu, mnoge moje kraljevne prijateljice to su mi potvrđivale, stvari se nisu prljale, trošile, kvarile, uvijek su nekako blistale, tako da nije trebalo pretjerano raditi, a da bi se lijepo živjelo.
Jednog dana, ah, tog jednog dana otišla sam s tatom u šetnju. Krenuli smo nekom uskom stazom, napustili aleju kestenova i zašli duboko u šumu. Oh, odjednom nas je obgrlio mrak, iznenada, bili smo nenaviknuti na potpunu tminu, osjetila sam kako mi cipelica tone u blato koje se stvorilo niotkuda, čula sam neke glasove i izgubila svijest.
Kad sam se probudila tata je sjedio za stolom čudnog oblika, u maloj prostoriji s prozorom. Ustala sam i pogledala kroz prozor …vidjela sam čudne ogromne kutije s rupama, zastrašujuće odjevene ljude, smiješne sprave koje jure cestama. Gotovo sam se opet onesvijestila.
Dugo mi je trebalo da se priviknem da smo upali u drugu priču, u drugi život. Naučila sam vrlo brzo nova pravila, samo su mi dolazila u glavu, ali bila sam duboko nesretna. Nedostajala mi je mama i ono prošlo vrijeme. Otac se zaposlio u knjižnici, oduvijek je volio čitati i to mu je pomoglo. Ja sam se upisala u glazbenu školu na violončelo. S vremenom sam shvatila da ljudi koje sam sretala ništa ne znaju o drugačijem, ljepšem životu i vrlo rijetko sam ikome spominjala da sam nekoć bila kraljevna. Zato oni često misle za mene da sam razmažena, teškoće koje su meni goleme, njima su uobičajene, nered im je zanimljiv, prljavština i bolest normalni, a jad prirodan.
Tata i ja pokušavali smo se vratiti u naš bivši svijet, ali nismo našli načina. Tata je počeo cugati, ja sam se prilagodila ovdašnjim zakonima i pokušala biti obična i neupadljiva.
Katkad mi se činilo da ne smijem zaboraviti da sam kraljevna i onda bih pisala priče i bajke, a katkad mislila da se moram prilagoditi vremenu u kojem se nalazim. Često bih odlazila u botanički vrt i promatrala crvene ribice kako plivaju, lopoče, žabice koje se odmaraju na suncu. Upoznala sam dječaka Matka, ispričao mi je da je i on živio u dvorcu, ali onda se preselio s mamom u garsonijeru.
Možda smo svi nekoć bili kraljevići i kraljevne, pomislila sam tada. Ali tu misao nisam glasno izgovorila.
Znam da ću jednoga dana to otkriti. A do tada živjet ću na šesnaestom katu i glumiti, hm, običnu djevojčicu…