IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE ...objavljeno 24.02.2012./
Objavljeno u netom tiskanom Katoličkom kalendaru Danica 2017. u izdanju Hrvatskog književnog društva St. Jeronima
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Skoro će se …s posljednjim danima veljače … napuniti 18 godina od kako kročismo na berlinski glavni autobusni kolodvor. Cijelo punoljetstvo našeg dolaska. Događaj je to ravan naslovu kojeg nose kolumne naše suradnice iz Zadra, Mirele Bajlović Marasović –Skok u hladnu vodu. E, baš tako! Čitajući nastavke Mirelinih doživljaja, svjedoka jednog vremena i događaja, nemoguće mi je ne praviti paralele, ne podsjetiti se, ne otvoriti rane, ne doživjeti opet …
Kako je to kod nas bilo kad smo, s početka te 1994. godine, stigli u Berlin? Izgubljene duše u potrazi za …ah, i ništa a opet i puno toga smo tražili. Izmaknuto tlo pod nogama, pomiješani osjećaji, potraga za pripadnošću, očajna potreba biti dio nečega. Krenuti od nule. Od ničega. Crnih misli. Slomljenih srca. Izgubljenih ideala. Pa daj ti planiraj!
Naša razmišljanja kretala se u razmacima od tjedan-dva, mjesec dana do pola godine. I to samo u granicama Berlina. Na toliko nam dugo i široko glasile dozvole boravka dugih deset godina. Prema njima se ravnali …pa nas nekako prevari vrijeme. Proletje.
To vam je kao kad stojite pod velikim pljuskom. Imate li kišobran …dobro je. Nemate li …pokisnete, natopite se. Mi tada raširili svoje. Skupili se u naše male svjetove. Naše brane i obrane. Neka, nek pada …neka ne daju, neka ne otvaraju …mislimo …i gradimo dalje …i ne kucamo više. Sreća je …o, kako je velika sreća, u takvim vremenima, ne biti sam. Imati obitelj. Pronaći prijatelje. Sagraditi dom, vrata i prozore. Pronaći izlaz u svijet.
Kad vratim “film” unatrag …unatoč pozivu koji me srećom vodio u traženje, pitanje, gledanje, primanje, pisanje …pitam se i sama, koliko sam uistinu novi svijet primila k sebi, pustila k meni. Koliko mu dala sebe. Koliko sam novih ljudi upoznala. Što o Nijemcima ili drugim strancima ovdje spoznala?
Još mi na srcu leže dva poziva od prošlog tjedna. Stigla skoro istovremeno. -Daj dođi s nama …veli prvi poziv. Naša mala prevodilačka trupa, rješila večer provesti zajedno, u kojem od berlinskih restorana. –Idemo u persijski restoran …imaju glazbu u živo …
Pa sad …istina, rekoh odmah “da” ali …hoću li stvarno i biti tamo, ne bijah još na čisto. Tako, prošle subotnje večeri …sa skupštine naše SD Croatia žurim na drugi kraj grada. Kasnim. Sačekah promjene, izbore u ovom sportskom društvu …a sve se malo oteglo …pa eto …
Saray …tako se zove izabrani restoran u Ullandstrasse. Ne moram tražiti prijevod naziva restorana …pa nije li mu blizak naziv grada Sarajeva. Saray znači …prenoćište, hotel, palača. Restoran u koji ulazim …ovom je posljednjem nalik. Orijentalno namješten dakako. Pun gostiju. Zastrt (persijskim) ćilimima. S pravim vodoskokom u sredini.
U dnu restorana, u ugodnoj loži s brojnim, šarenim jastucima, moje su kolege koje plješću mojem dolasku …Fati, Lukman, Magnolija, Valentino, Ana …Iranci, Perse, Rusi …pa gospođe Njemice, šefice službe i suradnice.
Glazba …melankolična, nostalgična, orijentalna. Ples …lagan, ritmičan, osjećajan. Hrana …ukusna, pikantna, Ljudi …ljubazni. Naslovnicu jelovnika u Sarayu, krase Goetheovi redovi. –Wer sich selbst und andere kennt, Wird auch hier erkennen: Orient und Okziden Sind nich mehr zu trennen. -Tko sebe i druge poznaje, i ovdje će prepoznati, Orijent i Zapad ne mogu se više odvojiti.
Kakvo ugodno, potrebno mi, večer. Nagradio si me Bože, ovim pogledom na drugi svijet. I mogućnošću da u njemu vidim i sebe.
Drugi poziv stigao s kraja prošloga tjedna. U zgradi preko puta naše živi obitelj Kühnlenz. Bračni par i troje djece. Nijemci. Njihova starija kći s našom je išla u osnovnu školu. A mlađa s našim sinom. Srdačna obitelj. Okrenuta djeci. Sad me zatekao telefonski poziv …i tako, želim s rođacima i prijateljima proslaviti 50-ti rođendan …dođite …
Bijah lijepo iznenađena. Jer, prema našem paušalnom poimanju Nijemaca …koje većinom nema veze sa stvarnim, privatnim osobama već prije s državnim, nezainteresiranim i dalekim, službenim licima …ovo je malo neuobičajeno.
I eto me za slavljeničkim stolom u obližnjem talijanskom restoranu Trattoria di Trevi.
Angela …tako se zove slavljenica, okružena užom obitelji i prijateljima. Kćerka i ja jedini smo stranci. Za stolom se vodi ugodan razgovor. S moje lijeve strane bračni je par, poznat mi iz viđenja. Oboje novinari, urednici na RBB-u i TV Deutsche Welle. Zanima ih …za promjenu, ne moja izbjeglička pripovjest …već moj status slovodnog novinara, iskustva, rad na elektronskim novinama …Imam …a sad i znam …puno toga reći na tu temu.
Ti si uvijek bila moj ugled, primjer …moja Njemačka …šapućem dirnuto, isto tako dirnutoj prijateljici na rastanku, zahvaljujući na pozivu i predivnoj večeri.
Razmišljam, vidim, osjetim …na dohvat ruke je sve ono što je zateklo, što ih je dodirnulo, što su dolaskom ovdje, doživjela naša djeca daleko prije nas.
Tamo gdje je prestao postojati samo moj, naš mali, uski svijet, stvoren za obranu u loših vremena …prodrla svjetlost drugih svjetova.
Moja Njemačka.
Primi(h) u svoje ruke.