Mir, sloboda i sitost cijelome svijetu – jeste glavna poruka Božića. A to će doći kada čovjek prestane da teži da on bude Bog.
Piše: Joso Špionjak
Da li biste mogli spontano odgovoriti na sljedeće pitanje: Koji Vam je događaj ostao u najdubljem sjećanju a vezan je za vrijeme Božića? Ja, osobno, ovdje ne bih morao gubiti ni trunke vremena. Za mene su zacijelo najvažniji bili dolasci moga oca iz Njemačke. S velikim nestrpljenjem sam brojio dane pred njegov dolazak… I po isteku velikog isčekivanja, činilo mi se da sam se preseljavao u jedan drugi svijet. Iznenada sam imao more, jedan ocean vremena, vječnost …
Postoje određene uspomene koje čovjek nosi duboko u sebi. Takve su, eto i moje na proslavu Božića u našoj kući. Tako je vjerojatno, ne isključujući mogućnost manjih razlika, bilo i u drugim kućama, naše bosanske Posavine. Mnoge stvari su mi ponekad bile pomalo čudne ali sam vremenom otkrio njihovu pravu vrijednost i ljepotu.
Uoči Badnje večeri se dovodilo žensko dijete da bude „kvočka“. Zadatak je bio, rano ujutru nahraniti kokoši. Ispred peći bi se prosulo zrna pšenice i kukuruza i „kvočka“ bi kvocala. (oponašala kvočku koja vodi piliće)-
Badnjak (24.12. uoči Božića) je blago rečeno, bila tortura za domaćice. Dan bi počinjao u ranu zoru a završavao kasno u noći.
Pravile su se dvije tzv. Ljepnjače (lepinje, pogače). Jedna za Badnju večeru, a druga za Božić.
Pogotovo je ova druga ljepnjača zahtijevala veliko umijeće i vještinu. Tu su pomoću tijesta bile oblikovane, odnosno pravljene figure. Prvo bi se napravio križ i time bi površina bila podijeljena u četiri jednaka polja. U svako od tih polja bi nadalje bile pridodane sljedeće figure:
– krmača i praščići
– bure i rakija
– sunce, mjesec i klasak pšenice
– kola i volovi
A nasred križa bi se napravila jedna ruža, također od istoga tijesta. I još je bilo neizostavno da se unutra u Ljepnjaču sakrije neki novčić.
Tradicionalno je bilo kuhanje graha i suhih šljiva. Od skuhanog graha se pravio tzv. gnjecani grah sa bijelim lukom. Dobro bi se ocijedila voda, potom bi se dodao sitno isjeckani bijeli luk i to sve dobro „istempalo“ – pritiskalo žlicom.
Kuhane šljive su bile nadomijesatak za današnje izobilje raznoraznih sokova, jer se u vodu dodavao šećer. Dakle, to je bio desert (poslastica nakon jela).
Obavezna je bila uz to i priprema ribe. Najčešće je to bi šaran.
Na Badnjak se pekla pečenica i to tako da bi se više ljudi udruživalo i vatra se ložila na jednom mjestu. Bilo je veliko iskušenje ne probati pečenice sa ražnja, pošto se toga dana postilo. Uz to je redovito bila i sarma. Naravno, jela se tek na Božić.
Na Badnjak se stavljao Šušanj (grančica od hrasta sa lišćem) na vrata uz pozdrav: Šušanj na kuću, Bog i Božić u kuću!
Unosila se i ponjava slame u sobu. (Kako je bilo lijepo spavati na slami!).
Uvečer bi se dovodilo muško dijete da bude Položaj. Zadatak mu je bio da odloži i pročeprka vatru ujutru. To bi bilo popraćeno određenom izrekom. Npr.: “Janjilo se, macilo se, telilo se, rodilo se“… Spomenuta Kvočka i Položaj su bili nagrađivani za svoj rad. Pošto je Položaj imao važniji zadatak on bi dobivao i više poklona. Najčešće je to bila velika struka kobasice, orasi, jabuke, narandže i, obavezno, nešto novaca.
Odlazak na Polnoćku (naziv zbog vremena održavanja) je bio masovan.
Na stol bi se postavljala posuda sa zelenom pšenicom. (Sijala se uvijek na sv. Nikolu, 06.12. ili tjedan dana kasnije, tj. Na Sv. Luciju 13.12.)
U sredini su bile svijeće koje su se palile i čitava obitelj je molila prije jela. Molitva bi trajala dulje nego obično jer je i prigoda, odnosno povod, bio drugačiji.
Na Božić bi se ljepnjača isjekla po već označenim poljima i okretala naopačke, te je svatko smio birati jedan dio. Svi bi bili napeti tko će što dobiti. Izgledalo je to kao jedna obiteljska igra. Svaka figura je imala određeno značenje:
– krmača i praščići – plodna godina
– bure i rakija – veselje kroz cijelu godinu
– sunce, mjesec i klasak – rad od jutra do sutra
– kola i volovi – kočijaš
A dobiti novčić, značilo bi držati kasu (misli se blagajnu) kroz cijelu godinu.
Mnogi domaćini bi toga jutra dodavali veće količine hrane svojim životinjama, te je praktično cijeli dan bio posvećen proslavi Božića.
Božić se u narodu naziva obiteljskim blagdanom. Slavi se u pravilu tri dana. Prvoga dana se najčešće slavi u krugu obitelji, a sljedećih dana se ide u posjetu ostaloj rodbini i prijateljima.
Drugi dan Božića je posvećen svetom Stjepanu, mučeniku, koji je kamenovan zbog propovijedanja nove, Isusove vjere.
Treći dan se slavi sveti Ivan (Ivo). Obavezno se uz božićne čestitke, nosiocima dotičnih imena čestitao i imendan. U šali se govorilo: „Idemo da objesimo sv. Stjepana (ili sv.Ivu)“, a u stvari se išlo na kavu i slavljenici bi dobivali poklone.
Božić bi trebao značiti da je Bog postao čovjekom.
Mir, sloboda i sitost cijelome svijetu – jeste glavna poruka.
A to će doći kada čovjek prestane da teži da on bude Bog.
Svima sretan i čestit Božić!