PRIJATELJI

Iz naše arhive …objavljeno 26.02.2012./

SUSRETI
piše: Emil Cipar
-Što je meni ovo trebalo …pitam se često dok pišem za SBplus, jedini brodski news-portal. Uvjeti u kojima sam u Njemačkoj navikao raditi i na koje sam se često žalio, ovdje su neostvarivi i daleka utopija. Dobro …za 35 godina izmijeni se puno toga, ali osnovne ljudske vrijednosti se ne bi trebale mijenjati. Kao prijateljstvo …na primjer.
I baš prijateljstvo je doživjelo najveću inflaciju. Nikada nisam imao puno prijatelja, jer prijateljstva su zahtjevna. Istina …ona pružaju puno, ali i uzimaju puno. Teško je održavati više prijateljstava odjednom.
Svuda oko sebe srećem ljude koji se hvale bezbrojnim prijateljstvima. Dođem si ponekad jako skroman sa mojih nekoliko koje mogu izbrojati na prste jedne ruke. U usporedbi sa osobama koje se hvale sa brojevima od više stotina, nerijetko tisuća …ispadam kao neki osobenjak.

Puno mojih prijatelja nisu više među živima. Umrli su mladi, premladi, ali takav je život …odnese te jednostavno, a meni onda treba dugo vremena dok ne shvatim koju sam vrijednost izgubio.
To je jedini način na koji prijateljstva to prestaju biti …dok nas smrt ne rastavi. Drugog načina nema, jer ako prijateljstva prekinu za života biti prijateljstva, onda ona to nikada nisu ni bila.
Ne patim od toga imati bezbroj prijatelja, ali volim osjetiti prave prijateljske geste. Godi to, potvrđuje te u izboru.

O jednom takvom prijateljstvu je ovdje riječ.

Ne znam ni sam kada je počelo. Moj prijatelj o kojemu pričam je isto novinar. Željko Mužević se zove, a par godina je mlađi, tako da se ne poznajemo iz školskih dana. Ili možda da, ali se toga ne sjećamo.
Od nedavno je i Željko u mirovini, pa imamo više vremena za druženje i za razgovor.

Primjećujemo kako poznajemo iste ljude kako o ljudima i događajima oko nas imamo slična mišljenja i kako smo obojica razočarani istim poznanicima.

Na žalost sve češće se žalimo na boljke koje život nosi sobom. Željko ima problema sa srcem, a i ja imam dovoljno da mogu uspješno parirati.

Oduvijek sam volio ljude koji posjeduju humor. I to onaj poseban humor kojega ne razumije svatko. I Željko ga ima, pa nam je moguće glumiti suparnike i rivale. Uživamo obojica na taj način zbunjivati zajedničke brojne poznanike.

Moj prijatelj Željko nije samo novinar, on je vrhunski novinar. Nije od onih koji svoje mišljenje formiraju tek onda kada su sigurni kako ih to neće koštati ništa, ili će im možda čak donijeti neku materijalnu korist.
Ne! Željko nije takav. On mišljenje formira odmah nakon uvida u gole činjenice. I iznese ga javno, jer to mu je konačno i profesija.

Međutim to se u životu ne nagrađuje. Željko je otišao u mirovinu sa istim stanjem na imovinskoj kartici kojega je imao prije nego što je davno, davno zasnovao prvi radni odnos.
Dobro …nije baš tako, jer moj prijatelj je bogat. Ima divnu ženu i dvoje djece, unuka… puno životinja…

Živi se i Željko uživa u životu. Sa umirovljeničkim životom se nije pomirio, a nadam se da nikada i neće. Tako se nađemo češće na nekoj tiskovnoj konferenciji, poslije odemo na čaj, ili kavu, popričamo malo…

Neki dan mi nije bilo baš do nekog druženja. Nagla promjena temperature od preko trideset stupnjeva djeluje i na zdravlje i na raspoloženje, pa nakon jednog zajedničkog termina preskočismo obveznu kavicu.
Bilo je to negdje oko podne. Odspavah malo kod kuće, malo nešto pokušao pisati i tako nosim se nekako s poremećenim krvotokom.
Navečer šetnja sa Čukom. Ne ide mi se baš, slab sam na nogama, al’ daj ti to Čuki pojasni. On donio svoj povodac, stavio šapu na moju papuču i uputio mi onaj značajni pogled, kod kojega znaš da nikakav izgovor ne pomaže.

Oblačim se nevoljko, izlazimo … Čuko određuje smjer i dužinu šetnje. Izabrao je najgoru moguću opciju.
I kako sad nekome reći da mi je teško. Šećemo tako pored Save, Čuko naganja divlje patke i labudove, a ja si mislim kako teret kojega godine nose postaje sve veći i veći … Kome to možeš pojasniti? Tko može imati razumijevanja za tvoja razmišljanja?
Trgne me iz te meditacije prodoran zvuk mobitela. Čudim se, jer u to doba inače nitko ne zove.

-Samo provjeravam jesi još živ! …s druge strane će Željko. –Kako je …treba li nekakva pomoć?
Nastavimo u šali razgovor dalje.
Ipak …puno mi je rekao ovaj poziv. Nisam mu taj dan nešto puno pojašnjavao razloge zbog kojih nemam volju za obveznu kavicu. Rekao sam samo kako nisam raspoložen, kako nemam vremena, ili tako nešto. Kažem to bezbroj puta drugima.
Ali Željko osjetio kako ipak treba nazvati i kako nešto ipak nije u redu. I to baš moj prijatelj, koji kako rekoh, nije ništa stekao u životu.

Ali moj prijatelj nije ništa ni izgubio. Ostao je veliki čovjek i to je ovom gestom i dokazao. Istoga časa počeo sam se osjećati puno bolje, dobio puno više volje za život.
Jer, zbog takvih prijatelja vrijedi živjeti.

Pišem o ovom susretu, jer mislim da je prijateljstvo jako vrijedna stvar. Ne ono u koje se zaklinje, ili ono koje se patetično opjevava u pjesmama. Ono dođe i prođe, zaboravi se …

Mislim na prijateljstva s puno sitnih ljudskih gesti, kao kad osjetiš potrebu nazvati nekoga …samo nazvati i pitati ga kako se osjeća.

Hvala Željko …puno mi je značio i puno mi je rekao taj poziv.