JESI LI VIDIO TATU

Marijan Gubina: “260 dana”
Mlađi mršaviji momak hvata me za ruku i kreće van kanala, a moje noge samo ga prate. Izašli smo iz kanala i sjeli uz rub ceste. Zagrlivši me reče:
-E, maleni, sve će biti dobro! Nisi ti ništa napravio. Kako se zoveš?
Mucavim glasom izgovaram:
-Mavijan.
I bez šokova imao sam problem s izgovaranjem slova r.
-Gdje ti je mama? Gdje je tvoja kuća?
-Sa sestrama je.
-Gdje je tata?
-Tamo, radi.
-Koja ti je kuća? Da te odvedem mami?
-Mama je tu kod pijace. Mogu sam. Mogu li ići?
-Hoćeš da te ja odvedem?
-Hvala!
Skočio sam na noge i ubrzanim korakom krenuo prema mjesnoj zajednici, tržnici, prostoriji u kojoj smo bili zatočeni. Nakon samo nekoliko minuta stigli smo na tržnicu gdje nas je dočekalo par vojnika …civila.
Vojnik iz moje pratnje prišao je drugom vojniku i dvojici civila, a nakon kratkog razgovora jedan civil potegnuo me za ruku i ubacio u prostoriju. Mama i sestre skočile su do stropa, a ja sam se kao čičak zalijepio za njih. Svi smo neumorno plakali. Mislim da su ovo bile prve suze radosnice u našem zatočeništvu.
-Jesi li vidio tatu? Jel’ dobro? pitanje je moje majke koja se boji odgovora.
Toliki me plač obuzeo da nisam mogao disati, a ne odgovoriti. Moje ponašanje prouzročilo je još veći strah, kako kod mame, tako i kod sestara i sada zbog mene svi neumorno plačemo, sve jače i jače. Sve dok se u jednom trenutku ne začuje urlik ispred vrata:
-Jebat ću vam mater nenormalnu! Koji kurac cmizdrite? Sad ću vam jezike počupat! Mater vam jebem ustašku! Još jednom samo da vas čujem!
Ni glasa nismo ispustili. Suze su tekle, tijelo se treslo, no nitko od nas nije izustio ni jecaj. Zaspao sam, budio se, ponovo zaspao i tako tko zna koliko puta. Bijeg od gladi i straha bio je jedino moguć u snu. A u snu ponekad lijepo, sito, a ponekad kao i u stvarnosti.
U svakom slučaju nije se imalo što izgubiti. U jednom trenutku stigao je i tata. Iz sna čujem njegov grub, a blag glas. U svakom slučaju …tih. Nježno me dodirnuo rukom po leđima, a drugom mi pružio komad mesa i kruha te me poljubio.
Kao životinja primio sam se mesa i kruha. Ne sjećam se kada sam pojeo nešto osim kruha u jajetu, no često sam se prisjećao mamine i tatine kuhinje. Prisjećao sam se kako je tata svaki vikend kuhao u vrtu. Ili su se vrtjeli kotlići ili pilići na ražnju, a obavezno je jednom mjesečno bio ražanj, glazba i poveći broj prijatelja i susjeda. Svi su nam dolazili u goste, pjevali, jeli, pili… a sad od nekolicine istih iščekujemo smrt. Samo se jednog konflikta sjećam i to nedugo prije našeg zarobljavanja, prije pada mjesta Dalj.
Bio je prekrasan sunčan dan …sve u zelenilu, a miris naših borova činio je zrak potpunijim. Od ranog jutra, nakon tatinog rituala koji se sastojao od navike da skuha kavu i popije ju s mamom u krevetu, uhvatili smo se naših svakodnevnih radnih obveza. Počistili bismo zečinjak, svinjac i štalu, nahranili i napojili životinje, pokupili jaja u kokošinjcu, odrezali komad mesa iz pušnice. Umjesto uobičajenog pothvata da napravimo doručak za sve, tada sam samo odložio sve u kuhinji i vratio se pomoći tati u pripremanju ručka.
Trebalo je naložiti vatru i prokuhati vodu da bismo očistili prase. Trebalo je pripremiti vatru za ražanj, nabrati svježeg povrća u vrtu i učiti od tate kojim redoslijedom se sve priprema. Naposljetku, zapalili smo vatru za ražanj, u nekoliko navrata polagali cjepanice kako bismo dobili dovoljno žara, a zatim stavili prase.
Dok je tata lagano okretao ražanj i pijuckao pivo, ja sam uživao u jednoj od najboljih seoskih igara. Stizalo je društvo, pričale su se dogodovštine, pao je pokoji vic, puno smijeha, a zatim je krenula i harmonika i pjesma.
Nedaleko od našeg ražnja bila je kuća prvih susjeda, koji su baš taj dan, iz nepoznatih razloga, negodovali zbog naše zabave. Čudno jer su na prijašnjim zabavama oni uvijek bili među prvim gostima. Ma nisu bili ni gosti, bili su to naši susjedi ..uvijek prihvaćeni bolje od rodbine.
Taj su dan stalno nešto dobacivali, provocirali, a naposljetku su počeli vrijeđati i govoriti kako se i nama bliži kraj. Tata je mirno sjedio i pokušavao smiriti situaciju. Čak je stricu zabranio da im se obraća, no susjeda Vukica nije odustajala do trenutka kada je moja majka kao ofurena preletjela preko vrta i stisnutom šakom nabila joj cigaretu u usta, pa šamar, pa čupanje… E, tad se digao i tata, uhvatio neki kolac i krenuo prema susjedu Milanu, koji je na svu sreću bio brz i dao se u bijeg preko njiva.
Na kraju je sve završilo sa smijehom, pjesmom i dobrom klopom.
Sada je novi dan. Budi me galama, ta vrata i jaka svjetlost.
-Napolje! …reče nepoznati muškarac.
Dižem se, uglavljujem u kolonu i jurišam prema hrani. Da, opet kruh u jajima i gutljaj vode. Odradismo taj svakodnevni ritual i ponovo nazad u tamnicu. No, u prostoriji nema tate, i ja i mlađa sestra uplašeno ispitujemo mamu gdje je tata.
-Sve je u redu, anđeli! Tatu su rano odveli raditi. Možda će vam i danas donijeti nešto za jesti.
-Ja danas ne moram ići raditi? Pokupili su one ljude iz kanala? Mogu ja cijepat drva i hranit stoku. Sve ja znam radit, mama, samo ne znam s onim ljudima. Teški su i krvavi, neki nemaju lice.
Uplakana, jecavim glasom reče mati:
-Ljubavi moja, zna mama da ti sve znaš raditi.
-Da, tata me sve naučio i još čuvam novce u ručki bicikla što ste mi davali za drva i za sve što sam radio. Oni mi ne moraju dati novce, neka mi daju kokoš ili pečene svinje pa ću nam ja donijet da jedemo. Možda tata danas ne donese, a i ako donese nije to dosta da se seke najedu.