NEMOJTE ME UBITI

Marijan Gubina: “260 dana”
I tako prođoše sati iščekivanja obroka, dok se u jednom trenutku nisu otvorila vrata. Jaka svjetlost sve nas na trenutak zasljepljuje. Svi škiljimo.

-Ajmo, stoko, vaša posljednja večera je spremna!

Bio je to poziv na još jedan obrok, iako je bio dan. U koloni, jedan po jedan, brzim korakom uputili smo se prema stolu koji je bio prekriven našim obrokom. Kruh umočen u jaja. Jedna šnita i jedan gutljaj vode iz dlana u hodu pa nazad u prostoriju. Obroka kao da nije ni bilo. Nitko, ali baš nitko nije zauzeo svoj položaj u prostoriji, a da je imao mrvicu kruha. Bila šnita velika ili mala, svi smo je u trenutku progutali. Ostalo nam je samo oblizivanje masti s usana. Takav scenarij odvijao se nekoliko dana (možda dan, pojam vremena je izgubljen).

Moglo bi se reći da su se pojedinci opustili. Opustili ili prepustili sudbini. Kako god, ulijevali su mir. Taman kad pomislih da je to to, da nema promjena, da će uskoro shvatiti da mi nismo opasne Ustaše i da će nas pustiti kućama, događaju se promjene. Otvaraju se vrata.

-Izlazite napolje u koloni i stanite uza zid.

Sretno i brzo ustajem, no izraz lica roditelja i mještana prostorije me začudi. Začudi pa zaplaši, jer njihova su lica prepuna straha. Mama me čvrsto stisne za ruku i krećemo s ocem i sestrama van u koloni pa do zida. Jedan gospodin ostaje u uglu prostorije. Zapomaže i priziva Boga, histerično urliče da nije ništa kriv, da ne želi umrijeti, moli ih da se smiluju, da pitaju sve da on nema veze s Hrvatima.

Njegova baba je iz Loznice, a djed iz Like. Nekolicina momaka obučena u zelene uniforme smiju se njegovom ponašanju, dok nekolicina muškaraca obučena napola u maskirnu, napola u civilnu odjeću, ne skidaju opasan izraz lica. Četvorica ulaze u prostoriju te ga uz psovke počinju šutati nogama i mlatiti puškama. Dvojica ga hvataju za ruke dok jedan brzo vadi pištolj i nabija mu ga u usta. Povlačenjem za kosu izvlače ga van i stavljaju u kolonu. Pognut i dalje vrišti, suze mu ne prestaju teći, te ne prestaje govoriti:

-Nemojte me ubit! Ja nisam kriv!

Njegovo ponašanje unosilo je veliki nemir među nas. Zbog njega, i scenarija koji je osigurao, svi smo bili još više u strahu. Sve nas je uvjerio da je ovo strjeljanje. Mojim roditeljima tekle su suze, a moj otac gledao nas je krajičkom oka. Na njegovom licu vidjela se velika tuga, veliki sram i poniženje.

Nije nas mogao zaštititi, nije mogao ništa, osim moliti se da dobijemo još jednu šansu za život. I sestre i ja počinjemo sve glasnije plakati. Zvuk našeg plača poprilično je iritantan za sve vojnike i više se ni oni ne smiju. Dvojica vojnika u zelenim uniformama okreću svoja leđa, dok jedan odlazi pognute glave. Njihov vođa u maskirnom prsluku dere se na mamu:

-Neka prestanu vrištat jer ću vas sve pobit! ‘Si me čula, kurvo ustaška?! Prestani! …uzvikne sestri Zorici, a mama nas punih očiju suza jecavim glasom moli:

-Smirite se. Sve će biti u redu! Sve je dobro, samo prestanite plakati. Molim te, ljubavi, sve će biti dobro! Nemojte plakati. Vidite da ja i tata ne plačemo.

Prestali smo ispuštati ton, no suze su same tekle, a tijelo se treslo kao da imamo groznicu i da bolujemo od štucavice.

-S obzirom da morate jesti, morate i raditi! Od danas svi imate svoje radne zadaće! Tko ne želi radit’, neće ni jest’! Tko bude pravio probleme, bit će streljan! Tko pokuša pobjeć’, bit će zaklan. Ti, ti, ti, ti i ti na ovu stranu! Vas dvojica vamo, ti Čaruga, si jak čovjek. Jel’ još boksaš? …upita mog oca koji tihim glasom odgovara s jednostavnim:

-Ne.

-Možeš li još ponijeti tračnicu?

-Morat ću. Što je s mojom obitelji?

-Ništa se ne brini. Svi će biti zbrinuti kod naših obitelji dok ovo ne prođe.

-Hvala.

-Ma, ništa, Čaruga, sve ovisi o tebi. Moraš puno radit’ i ne smiješ napravit sranje. Ako napraviš sranje, moramo ih sve poklat.

Ja, mama i sestre ostali smo na jednoj strani, dok su drugi bili raspoređeni u grupe. Vladao je veliki nemir. Strah od nepoznanice, što će se sada dogoditi, stvarao je svima grčeve na licima. Nas potjeraše nazad u prostoriju. Put prema prostoriji traje i traje, a suze liju i liju. Otac nešto govori, no ja ga ne čujem. Mislim da ga više nikad neću vidjeti. Sada je prostorija prazna, a time i čudnija, hladna.

Čvrsti zagrljaj mame jednostavno nije bio dovoljan da nas umiri. Strah da nikad više nećemo vidjeti našeg oca bio je toliko velik, da ne postoji sila koja bi ga mogla obuzdati. Sada znam da mama nije ni pokušavala postići taj efekt, već se i ona slomila. Mislila je da je ostala sama s četvero djece. Da je na njoj zadaća da nas sačuva žive i, koliko to uvjeti dozvole, i zdrave.

Lagano koračanje prema našim vratima na trenutak izaziva prestanak našeg disanja. Sestrama i mami se povećavaju oči, a ja sam užasnut u iščekivanju što će se sad dogoditi. Otvoriše se vrata,  a zatim:

-Ajde mali, idemo!

-Gdje, gdje njega vodite?! Nemojte, molim vas. On je samo dijete! Bezopasan je!

-Gospođo, sve je u redu! Vratit ću ga kad završi posao, a i dobit će jesti.

-Šta će vam on raditi?! Vidite da nema ni 30 kila.

-Stvarno mi je žao, no zapovijed je da nekog dovedem u školu da radi, a ostale su odvezli za Aljmaš. Sve je u redu. Ajmo mali, vratit ću te mami i sestrama.

Izljubivši se s mamom i sestrama, krećem s mladim vojnikom, dok u pozadini ostavljam njihov jecaj.

Ubrzanim koracima pokušavam uhvatiti korak s vojnikom, koji me pokušava umiriti neobaveznim razgovorom:

-Gdje stanuješ?

-U Novom Dalju.

-Gdje ti je to?

-Kod nove željezničke stanice, na kraju sela.

-Aha. Super! Uskoro ćete svi kući.

-A gdje je moj tata?

-Tata je otišao radit’ i navečer se vraća. Ne moraš se bojat! Neće vas nitko dirat. Još par dana i svi ćete ići kući. Ovo je samo privremeno dok se svi ne ispitaju i dok ne bude sigurno.

-A kad ću dobit jesti? Rekli ste mami da idem radit i da ću dobit jesti.

Nasmijano će vojnik:

-A jesi namazan! Kad odradiš svoj posao dobit ćeš nešto za jest. Možda pasulj, možda mesa.