Marijan Gubina: “260 dana”
Eto, i taman kad nam je dao razloga za sreću opet je još gore. Tjeraju nas našoj kući, a tatu ostavljaju na strijeljanju. Svi smo nepomični, nijemi, a suze same liju, kako kod nas, tako i kod njih. Moj tata se trudi zadržati suze i tihim jecavim glasom moli mamu da nas odvede. Mama nas drži za ruke no ne kreće. Pognula se i jeca. Moli Boga i sve svece pa priča nešto što ne razumijem.
-Kreći, kurvo ustaška! Vodi tu kopilad dok vas nisam pobio.
Mlađa sestra Helena se otrgne starijoj sestri Zorici i potrči prema tati, no šamar jednog četnika obara je na pod. Mama se baca na pod i podvlači je pod sebe, a tata čije su oči kao u zvijeri, kreće prema četniku. Sreća, sestre skaču ispred njega, a svi stražari uperiše cijevi u njegovu glavu.
Mama se diže sa sestrom i moli stražare da ne pucaju, da smo mi već krenuli. Tata poljubi sestre u glavu i korakom unatrag vraća se u vrstu, a ja stojim sa strane i žalim što ga i ja nisam obranio jer bi i ja dobio pusu.
I tako mama, ja i tri sestre krenemo prema našoj kući udaljenoj oko sedam kilometara, a tata ostaje u logoru čekajući svoju smrt.
Bez ijedne riječi, kao mumije iz kojih su lile suze, laganim koracima prošli smo selo i došli do staze koja nas vodi prema Novom Dalju, kući.
Novi Dalj je mjesto s jednom željezničkom stanicom, u sklopu koje su stanovi za radnike Jugoslavenske željeznice i tri imanja od kojih je jedno bilo naše.
Savršeno mjesto za miran obiteljski život mjesto u kojem imaš sve: voće, povrće, krave, koze, prasce, zečeve, pse, mačke, kokoši, patke, guske, ribnjak… sve.
Novi Dalj povezan je s gradovima željezničkim prijevozom, a do sela Dalj, osim stare ceste, vodila je stazica duga pet kilometara.
Kako s lijeve, tako i s desne strane staze prostirale su se dugačke i široke oranice, jedino što je kvarilo idealan pejzaž bilo je staro pravoslavno groblje na kojem su, u vrijeme našeg vraćanja kući, pokapali pobijene Hrvate. Sve u jednu jamu.
Približavajući se Novom Dalju, nazirala se naša kuća – i to je bio klik u našim glavama. Osjećali smo se malo bolje. Suze su prestajale liti, tijela su se počela uspravljati.
I najzad stižemo pred našu kuću. Dozivamo pse, no odaziva nema. Osjećam se poprilično čudno. Nesretan, sretan, uplašen. Pomiješani osjećaji koji se ne daju opisati.
U lijevom unutrašnjem dijelu dvorišta ležalo je beživotno tijelo mog šarplaninca Done. Ulijepljene dlake vodile su do rupa na njenom tijelu. I dok sam razmišljao što s njom, mama me pozvala da idem s njima u kuću – da ne ostajem sam.
Ulaskom u kuću prisjetio sam se nemilog događaja tog kobnog jutra 1. kolovoza 1991.
Razvaljena vrata odavala su nasilje, a skorena krv u dugačkom hodniku podsjećala nas je na muku koju je otac prošao. Slika koju vidim probudila je osjećaje koji me i danas izluđuju. I sada su mi oči pune suza. I sada mi se povraća gorka kiselina.
Uz plač i jecaj, obilazimo ostatak kuće. Dnevni boravak je rasturen, stol okrenut naopačke, a ispod izrešetanog kreveta ostao je trag skorene popucale krvi.
Mama, kao vođa obitelji, lagano se saginje pod krevet:
-Jao! Okrenite glavu! …bile su riječi upozorenja i najave da će izvaditi nešto što ne smijemo vidjeti.
Ne zbog neposlušnosti, već zbog znatiželje, a valjda smo se i očeličili pa ne okrećemo glave, već se i starija sestra Zorica sagne da pomogne mami, a nas troje kao hipnotizirani ne mijenjajući položaj iščekujemo leš.
I, naposljetku, izvukoše našeg ćuku[1] Bobija, koji je jedva imao pet kila. Inače više nego miran pas, našao se u ulozi čuvara svog prostora, no presudna je bila rana na njegovoj glavi koja je okončala njegov, do tada lijep, pasji život.
Sestra ga je iznijela van, a zatim smo nastavili s istraživanjem ostatka prostorija.
Cijela kuća bila je u velikom kaosu. Kao da je velika oluja prošla kroz svaki dio kuće. Puno prašine, tragova krvi, pokidan i razbacan namještaj, ispucala stakla i rupe na zidovima obećavali su veliko spremanje.
U trenutku kad se mama malo opustila i prvom prilikom kad je skinula pogled s mene, iskrao sam se do ostave, zagrizao komad kobasice, otvorio željeznu kantu s masti te zario ruku skoro do lakta.
Ta bijela skliska svinjska mast kao da neće niz moje grlo, no novim punjenjem usta ona ipak prolazi u moj trbuh. Na trenutak sam jako sretan.
Sestra Zorica pronalazi me u ostavi i skoro da mi je raspalila ćušku, no nije. Obrisala je moje musavo lice i natjerala me da joj obećam da više nikada neću ništa uzeti, a da prije ne pitam nju ili mamu jer, rekli su nam da će nas pobiti ako taknemo hranu, našu hranu. Također sam obećao da se nikada neću odvojiti od njih, a da ih ne pitam. Nakon kratkog savjetovanja sa sestrom, započeli smo sa spremanjem kuće. Ja sam skupljao gelere i zrna metaka, a onda su mi uvalili metlu. Nakon nekoliko sati prestali smo s čišćenjem kako bismo se odmorili i popričali o tome što dalje. Svi smo bili u velikom strahu i pitali se što dalje. Što večeras i što će se događati sutra? Što je s tatom? Je li je živ?
S obzirom da ni mama nije znala odgovore na mnogobrojna pitanja koja smo joj učestalo postavljali, dozvolila mi je da budem ispred kuće. Dozvolila mi je jer je znala da sam u iščekivanju svog oca. Zauzeo sam najviši položaj na krošnji drveta ispred kuće, i to takav položaj da me nitko ne može vidjeti, a da ja vidim sve. Prolazili su sati i sati. Bol u mom trbuhu bila je sve veća i veća. Suze su lile i lile, a mog tate nema. Bojao sam se da ga nikad više neću vidjeti.
Kako je mrak padao, moja vidljivost je bila sve manja i manja. Mrak kao da se kretao prema meni. U daljini se nešto kreće. Sigurno je čovjek, no koliko god želio da je moj tata, mislim da to nije on. Ova osoba je pogrbljena i nepravilno hoda …kao neki pijanac.