Marijan Gubina: “260 dana”
Umirivala me mama obećanjima kako će sve biti dobro, kako ćemo se jednom vratiti kući i opet imati sve. Kako će mi napraviti kalupaše[1] i gužvaru s orasima i makom.
Gotovo da smo se i privikli na smrad u prostoriji. Gotovo da smo prihvatili kompletnu situaciju kao normalnu i taman kad postane jednolično, dogode se promjene. Pojačani razgovori pa galama prekidaju našu prigušenu atmosferu.
Otvaraju se vrata pakla kroz koja ubacuju nekolicinu odraslih muškaraca.
Njihova pretučena deformirana lica ne mogu prikriti strah koji se ocrtava na njima. Njihove umorne oči govore sve. Boje se za vlastiti život.
Nekolicina, sada već domaćih mještana prostorije, nudi svoje mjesto, kidaju komade tkanine s ciljem da im pomognu zaustaviti krvarenja.
Iz konverzacije starijih ljudi dalo se zaključiti da se radi o hrvatskim vojnicima i policajcima koji su dovedeni iz drugih krajeva Hrvatske. Nakon kraćeg vremena sve postaje puno mirnije. I sami vojnici su kontrolirali svoje drhtanje, sramežljivo su započeli s pitanjima o tome što se događalo proteklih dana u zarobljeništvu. Koliko ljudi su ubili? Kako ubijaju? Spominje li tko razmjenu?
Niti jedan odgovor nije bio dovoljno dobar da unese mir u njih. Svi su bili previše uplašeni i u prevelikom iščekivanju novih mučenja i smrti.
Uslijedila je tišina. Većina ljudi je zaspala, a novi stanovnici budno iščekuju nova događanja. Samo je jedan novi stanovnik zaspao – zaspao ili umro.
Ta jezovita tišina i nije najbolja stvar koja nam se događa. U istom trenutku unosi i mir i nemir, a vrijeme kao da stane. Nelagoda za sve koji ne mogu zaspati. Iščekivanje lošeg scenarija sve je veće i duže.
I, naravno, kako je to valjda moralo biti, ponovo se otvoriše vrata. Pojavljuju se dva bradata čovjeka obučena kao da su se oblačili u mraku i nekoliko vojnika, što u zelenim unifomama, što u maskirnim. Utrčavaju u prostoriju i uz galamu, psovke i uvrede prosipaju kišu udaraca po tim, već previše prebijenim, ljudima. U paru hvataju jednog po jednog i izvlače iz prostorije uz čvrsta obećanja da će ih poklat, pobit, strjeljat… Ni sami se sa sobom nisu mogli dogovoriti. Svaki je od njih zamišljao najgore scene na svoj način.
Mi ostali skupili smo se na jednu hrpu prestravljeni onim što se događa i još više prestravljeni onim što će se dogoditi. Najžalosnije u cijeloj situaciji je to da su svi stanovnici do sada toliko obeshrabreni da nikome ne pada napamet da tim jadnim ljudima pomogne, da se suprotstavimo tim lošim ljudima.
Ja sam, naravno, kao i dosad glumio čička u masi ljudi, tresao sam se i molio da zabunom ne odvedu i mene. Moje molitve bile su uslišane. Moj anđeo čuvar i dalje je bio uz mene.
Ponovo nastupa tišina, no ovaj put jezovita i sve je gora i gora. I taman kad tišina počne mijenjati svoj oblik, prekidaju ju užasni urlici iz daljine. Pretpostavljam da su to urlici ljudi koje su doveli. Stariji tiho komentiraju da je informativni razgovor počeo. Mole se da ispričaju sve kako bi njihova patnja kraće trajala. Nažalost, njihove molbe nisu uslišane. Informativni razgovor i obrada traju satima, a urlici ne prestaju.
U jednom trenutku začujem korake koji se bliže našim vratima. Otvaraju se vrata. Ulazi jedan, dok drugi drži cijev uperenu u nas. Prva pomisao je da će nas sve pobiti, a druga da su došli po novu grupu za informativni razgovor. Na sreću, nikoga ne odvode, nikoga ne tuku i hladna se cijev okreće u drugom smjeru. Željezna vrata se zatvaraju i opet nastaje tišina. Gorak i suh okus u ustima izaziva povraćanje, ali uzalud – nemam što povratiti.
Taj dan trajao je nešto duže nego uobičajeni dan. Tijekom cijelog dana zastrašujući urlici prodirali su kroz hladne zidove i urezivali se u naše glave. I naposljetku, kada sam uspio zaspati, nisam se uspio obraniti od njih. Svako malo probudio bi me neki od urlika.
U jednom trenutku odlučio sam prekinuti napore da zaspim. Ocijenio sam da je bolje pričekati da urlici trajno prestanu. Nadao sam se da će taj trenutak zavladati svake sekunde.
Kratka, lagana šetnja u nekoliko kvadrata ispunjavala je moj dan. Maženje s mlađom sestrom unosilo je energiju i entuzijazam koji me držao bar nekoliko desetaka sekundi. Puno je to.
Opet se čuju koraci i mrmljanje. Otvaraju se vrata, a zatim dvojica vojnika unose jednog od odvedenih. Bacaju beživotno tijelo na sami ulaz. Tihi jauk čovjeka odaje njegovo stanje. Živ je, pomislim. Dobro je. Samo bi mi još trebalo da je među nama jedan od onih leševa koje sam pokušavao maknuti ispod mosta.
-Sine. Marijane, budi se!
Iskolačenih očiju pogledam u mamu i skupim se u kut, kao da će vrag ući u prostoriju. Svjesna da sam istraumtiziran, polako mi se približi i lagano me počne maziti po glavi šapćući kako je sve dobro, a bit će još bolje. Njene suze otkrivale su laž. Znao sam da me samo tješi, no i sama laž mi je godila.
Otac se lagano približi mome tijelu te nerazumljivo šapuće pokraj moje glave. Stavlja me u svoje krilo, obgrli i koliko god se trudio prikriti svoje osjećaje – ne uspijeva. Plače. Nemoguće je opisati kako izgleda muška osoba od dva metra u suzama, ubijenog ponosa, u svakodnevnom iščekivanju da će se njegovoj obitelji dogoditi ono najlošije.
Otvoriše se vrata, a otac, majka i sestre skupiše se nadamnom kao da se igramo vrpice[2]. Pomislio sam da su došli po mene.
-U koloni marš napolje!
–Super! Idemo jesti …bila je prva moja pomisao.
U koloni izađosmo van i tad nastupi veliko razočaranje i veliki strah. Našeg stola s kruhom u jajetu nije bilo. Samo standardna postava naoružanih neuljudnih ljudi koji su nagovještavali našu smrt.
-Eto, braćo Ustaše, došlo je vrijeme da se oprostimo. Tomo, Cigane, Čaruga, Petre okrenite se prema zidu i istupite korak naprijed!
Bez osjećaja, bez zapomaganja, bez borbe okrenuše se prema zidu. Suznih očiju pogledaše u svoje najmilije i tužnim očima uputiše oproštajnu poruku:
-Volim vas. Žao mi je…
-Korak naprijed sam rek’o, mater vam jebem! Sad ću vas sve poklat! Šta ste se stisli?! Pa samo jednom možete umrijet’.
Krenuli su korakom naprijed koji je trajao i trajao. Sestre, mama i ja, kao i ostatak ljudi, neumorno smo plakali, a gotovo da se nismo ni čuli. Ni najbolji glumci na svijetu ovo ne bi mogli odraditi. Ovo nema veze s prirodnim, nema veze s ljudskim.
-E, sad se okrenite prema meni da vam saopštim nekoliko stvari. Prvo, svi prestanite cmizdrit jer me živcirate. Drugo je to da idete svojim kućama pod sljedećim uvjetima:
Ne smijete koristiti ništa što vam se ne kaže, ne smijete otvarati zamrzivače, ne smijete klati stoku, ne smijete uzimati iz pušnice, ne smijete napuštati svoju kuću ukoliko vam to nije naređeno. Svaki dan idete na ispunjenje vaših radnih obveza i tamo ćete dobiti jesti. Ako zaslužite. Ako vam padne na pamet da se pokušate sakriti, pobit ćemo i one koji se nisu sakrili, a vas ću osobno sjeć’ komad po komad. Nadam se da vam je ovdje bilo dovoljno ugodno. Svima ćete nam nedostajat’. Svi osim vas četvorice krećite se dok se nisam predomislio!