Marijan Gubina: 260 dana
Pričajući sa mnom, položio je dvoje ljudi na kolica, primio ručke i krenuo prema van. Mene je molio da metem krv prema leševima. I jesam, meo sam bez prestanka. Ponovili smo postupak i tako nekoliko puta. Posjetio nas je i zli čovjek. Samo, sada je, umjesto pištolja, na ramenu nosio pušku, a u rukama posudu s vodom i nekoliko vreća od žita.
„Vode imate u avliji[1]. Hoću da se za pola sata sve sjaji! Nemojte me t’erati da ponovo sve zaprljam s vama! Lopata ti ne treba, to se kupi rukama!“
I tako, uzeo mi je lopatu i otišao. Neka, nema veze, ne treba mi lopata, samo nek’ je otišao. Čučnuo sam među ostatke njihovih tijela i, komad po komad, skupljao rukama na jednu hrpu. Taj čudan smrad uvukao mi se u trbuh. Gotovo da sam se srušio u to. Neke komadiće kostiju prekrivale su slijepljene dlake, neka krv bila je rijetka, neka je bila u grudicama. No, najupečatljiviji je prazan pogled jednog leša koji me neumorno prati. Njegov mozak bio je i po podu i po zidu. Razlikovao se po tome što je sa poda bio klizak, a sa zida kao da je bio prepržen. Stariji gospodin, bez kojeg ne bih odradio zadatak, izveo me na zrak, posjeo i nakon nekog vremena zalio hladnom vodom po glavi i tijelu. Obrisao mi je lice svojom majicom i oprao ruke. Ispričao nešto čega se ne sjećam i otišao. Sjedio sam na podu ne razmišljajuci ni o čemu.
Ponovo se pojavljuje vojnik u čudnoj uniformi, stavlja me u svoje krilo i čudnim jezikom pokušava razgovarati sa mnom. Izvadio je neki paketić umotan u srebrni materijal te iz njega izvadio neki keks, čokoladu i tablete. Uspio me nagovoriti da to jedem. Lagano, ali malo po malo pojeo sam i kekse i čokoladu.
Sunce je zalazilo pa ja na svu sreću mogu krenuti kući. Iako ovaj put ne žurim, hodam s noge na nogu umoran od strahota i od strahovanja da ću i ja biti leš, obješenih ruku i pognute glave lagano se krećem prema kući.
„Aaaaaa!“ izustio sam glas zbog oštrog bola u leđima. Ubrzanim korakom krenuo sam naprijed, no to me nije zaštitilo od kiše kamenja koju su na mene bacali, kao i pogrdne riječi. Nisam se niti okrenuo, po glasovima sam ocijenio da su to moji vršnjaci. Sreća, stigao sam do stazice koja se proteže kroz njive do moje kuće. Njih više nema. Napokon sam stigao do kuće, ispred koje me čekala moja mlađa sestra, kao da je zamijenila moju ulogu. Sad ona, umjesto mene, dočekuje svoju obitelj. Nažalost, ona iščekuje nas troje. Mama i sestra nudile su mi jesti, piti, no ja nisam bio nizašto, nisam se ni prao. Legao sam na trbuh i zaspao.
Jutarnje zrake sunca me bude. Dižem se u bolovima, no bolovi me ne mogu spriječiti da odradim svoje kućanske zadatke. Zanimljivo je da svi spavaju. Svi osim tate – njega nema. Hranjenje životinja, čišćenje svinjaca i štale, a zatim dvorišta, bila je dnevna rutina, kao i posjete susjeda ili nepoznatih ljudi, koji su uvijek nešto odnijeli. Ovisi za što su se taj dan odlučili. Na počeku nas je to boljelo više. Sada nas nije briga, bitno nam je da nas ostave na miru, da nikoga ne vode. Ja više nisam komunicirao kao prije. Više nisam postavljao pitanja, a na pitanja upućena meni samo sam klimao glavom. Ponekad bih odgovorio s da ili ne. Promatrao sam tu moju napaćenu obitelj, u prsima mi se stvarao pritisak, a slike nemilih događaja kao da su izjedale moj razum. Miris krvi i rasutog mozga nije me zaobilazio. Osjetim ga i sad.
Sad kad nemam više što za raditi, a i pao je mrak krećem prema krošnji čekati tatu. I taman kada sam se približio krošnji, čuo sam kretanje nekoga. Srce je počelo lupati sve brže i brže, strah se povećavao iz sekunde u sekundu, bio sam spreman skočiti na vrh krošnje. Nadao sam se da je tata, no očekivao sam sve: zle ljude, lisicu, neku novu vrstu nemani. Hvala Bogu bio je to moj pogrbljeni tata, koji se jedva kretao. Potrčao sam k njemu i obgrlio ga oko struka. Nije ličio na sebe, no njegove oči bile su prepoznatljive. Nekad su te tople oči isijavale sreću, a danas nose tugu. Nešto mi je govorio, no njegov glas bio je nerazumljiv, njegova usna bila je otečena i krvava, kao i ostatak lica. Pomazio me po leđima, ne znajući da me svaki dodir boli od batina, no ja sam unatoč boli uživao. Moj tata je tu. Moj tata me mazi. Dovukli smo se do vrata dnevnog boravka, a tada su ga ugledali ostali. Izraz njihovih lica ne moze se opisati, izraz sreće ne može se prenijeti. Svi smo zajedno zaplakali. Plakali smo od žalosti zbog toga što su nam napravili od tate, no istovremeno smo plakali jer smo bili sretni što je tu. Što li se samo u njegovoj glavi vrtilo.
Polegli smo ga na krevet, dali mu vode, a on je nakon teškog ispijanja vode zatražio rakiju. I dok je mama pravila obloge od rakije, mi smo ga lagano skidali. Stisnutih zubi ispuštao je čudne zvukove. Bilo nam je jasno da ga sve boli, a posebno u trenucima kada smo pokušavali odvojiti dijelove odjeće koja je gotovo zarasla s njegovim tijelom. Tata je smrdio, no njegove rane smrdile su znatno više.
Napokon smo svi na okupu. Jedni druge gledamo i ne vjerujemo. Bio je to tužan i veseo trenutak. Svi smo ispuštali suze, svi smo se pomalo nasmijali. Sretno ozračje prekinula je Nena. Zajecala je kao da će umrijeti. Mati je spustila glavu, a iskolačene tatine oči zaplašile su nas sve. Mama nas je zamolila da odemo malo u sobu, i iako smo negodovali, morali smo se povući bar do drugog kraja sobe. Uz plač i izraz lica koji je pokazivao tugu, strah i neugodnost, rekla je tati nešto što ga je skoro ubilo. Poluvrisak i jecaj koji je ispuštao nikad se neće zaboraviti. Privukao je sestru sebi, obgrlio je kao da ga više ništa ne boli. Plakali su zajedno kao da su poludjeli. Plakali smo svi.