Marijan Gubina: 260 dana
Sa čardaka se spuštala žena meni okrenuta leđima. Nosila je staru seosku suknju, koja se izdizala u zrak i otkrivala njezine debele, izuzetno dlakave, noge. Otkrivala je i njezine gaće nalik gaćama iz kaubojskih filmova. Napokon se spustila niz te stare drvene ljestve. Okrenuvši se prema meni, umalo se nisam onesvijestio. Bio je to odvratan prizor. Ružniju ženu nisam vidio, gotovo da je muško. Čak štoviše, više mi liči na ružnog muškarca, nego na ženu. Okruglu glavu ispunjavale su crne, velike dlake, brkovi, brada i obrve kao u Gargamela[1].
„Dođi ‘vamo. Ovo je čekićar[2]. Tu se pali i gasi. Ovdje su ti vreće u koje će ići šrot[3], a ‘vamo iza ti je kukuruz za mljet’. Vreće sa šrotom slažeš u onaj ćošak.“
Eto, dobio sam prvi od milijun zadataka, a onda su otišli u kuću. Bio sam sretan što je to moj prvi zadatak jer sam taj posao odrađivao i kod kuće, a najsretniji sam bio što sam ostao sam. Mogao sam neometano sanjariti o tome kako ću voziti motor, kako ćemo svi ići na kampiranje i pecanje. Ponovo ćemo ići u Beograd u kupovinu. Sve će biti kao nekad.
Višesatno mljevenje kukuruza rezultiralo je time da nisam mogao prići čekićaru s praznom vrećom. Morao sam pune vreće, koje su težile oko 50 kg, prenijeti u ugao. Ne, ja nisam mogao podići više od 20 kg, no ove sam vreće na kraju zavezao, lagano ih spustio na pod i, jednu po jednu, lagano kotrljao do ugla pa, uz puno muke i mnogobrojnim pokušajima, uspio uspravno poslagati u kut, a onda sve iz početka.
Nakon više sati, došla je i baba Kojčin u kontrolu. Iznenađeno je gledala u hrpu vreća pa u mene. Ja sam se pravio da nisam umoran, da je to sitnica i da se osjećam kao da sam tek počeo. Iako je došla praznih ruku, s ciljem da me izvrijeđa, ni ona nije mogla ostati ravnodušna. Otišla je u kuću i vratila se s vrčem soka i kriškom kruha namazanom s masti, koju je ukrašavao grumen crvene mljevene paprike. Bila je iznenađena i zadovoljna što može računati na mene kao radnika koji će sa i bez kriške kruha obavljati sve poslove, ma koliko oni teški bili. I tako je i bilo. Posao za poslom, teži i teži, gluplji i gluplji. U početku sam mislio da su dobri ljudi, jer su mi ponekad dali nešto za jesti, no sad sam svjestan da su mi davali onoliko koliko mi je trebalo da opstanem, onoliko koliko mi treba da mogu raditi.
Danima sam dolazio u svitanje i odlazio u sumrak. Sreća što sam se morao vratiti kući prije mraka, jer da sam išao po mraku, sigurno bi me ubila straža koja je bila postavljena po bunkerima oko sela.
Kod kuće se ništa nije mijenjalo. Svi su živi u strahu od iščekivanja da će netko doći po nas i ponovo nas vratiti u zatvor. Svi smo svakodnevno čekali oca, no nije ga bilo. Umjesto oca navraćali su susjedi. Čisto kao kontrola, da vide jesmo li što pojeli, jesmo li radili nešto zabranjeno. Bile su to odvratne provokacije ljudi koji su godinama jeli za našim stolom, koji su uživali u uslugama moga tate, a danas odnose komad po komad naših stvari. Televizor, video, ribolovni pribor, prase… Ono što im je u tom trenutku zatrebalo ili su mislili da će im zatrebati, to su si uzeli bez pitanja, bez hvala. Uzvišene glave, prezirnog pogleda, tretirali su nas kao da smo zadnja ološ, kao da nosimo neku odvratnu zarazu.
Jednoga dana nisam radio. Mama me poslala da odem do trgovine i da kupim par stvarčica za domaćinstvo. Dala mi je novce za koje nismo znali vrijede li i dala mi je neke papiriće, takozvane bonove, s kojima možeš kupiti određene namirnice. Ne znajući odakle joj, nisam je ni pitao, uputio sam se u selo, sav važan. Osjećao sam se sretno jer sam bio od koristi. S obzirom da sam svaki dan u selu na radnim obvezama, bilo je logično mene poslati jer je bilo za očekivati da me neće nitko dirati. I oni, kojima padne na pamet, vjerojatno će razmišljati o tome da su me poslali Kojčini. Nadao sam se da ću sresti tatu. Dugačka staza koja vodi do sela ostavljala mi je uvijek vremena da razmišljam o njemu, da se prisjetim dana provedenim s njim i da sanjarim o danima koji su ispred nas. Često su suze same navirale, no ja sam se trudio ostati jak. Kako su one tekle, ja sam ih brisao. Pokušavao sam postaviti blokadu za suze. Blokadu koja im neće dozvoliti da se pojavljuju na mojim očima, na mome licu.
Kako je kuća obitelji Kojčin s jedne strane mosta, nikada nisam prelazio most koji vodi u centar sela. Danas, svakim korakom nakon kuće Kojčin, moje se tijelo punilo nekim neopisivim osjećajem. Pomiješan osjećaj straha i radoznalosti činio je jedan neopisiv, ali nimalo ugodan osjećaj. Tome su pridonijeli i oštri pogledi ljudi. Osjećao sam gnjev svakog pojedinca, a prezir iz njihovih očiju bio je više nego vidljiv. Ubrzavao sam svoje korake i napokon došao do trgovine. Otvorivši vrata trgovine, val mržnje gotovo me izbacio napolje. No, ništa – kratka pauza u njihovoj komunikaciji je prestala. Nastavili su razgovarati, no pogled nisu skidali s mene. Sve, osim kvasca za dizanje, sam našao te sam ga, znajući da ga nema na policama, nastavio tražiti – samo da se ne moram trgovcu obraćat. Mislio sam da će ga ton moga glasa iziritirati i da će mi slijediti opasne batine. Kružio sam po trgovini kao izgubljeni pas.
„Šta tražiš?“
O, Bože, gotov sam. U sekundi me zabolio trbuh. Mislio sam da ću se i usrat i upišat.
„Čuješ me?! Šta tražiš?!“
„Geermuu, gospodine.“
„Šta si se usr’o? Pa nije germa na polici, iza je u frižideru. Sad ću donijet. Imaš pare da to platiš?!“
„Da.“
„Jelda, balavi, šta mama nije došla ili neka sestra da se malo zabavimo. Ionako se ne jebu, a to je zdravo.“ reče jedan od ljudi koji su s trgovcem pili rakiju.
Spustio sam glavu, suze su potekle kao da sam pojeo sve ljute paprike sela. Jedan me potegne za rukav majice te reče:
„Ajde, pičko ustaška, šta kmečiš?! Nisi valjda k’o i ćale?! I on je kmečio kao mačka kad smo ga klali.“
Sve mi je ispalo iz ruku, a moje vrištanje bilo je toliko glasno da je i on pobjegao od mene. Utrčao je trgovac s germom i počeo galamiti na njih. Čučnuo je pokraj mene i pitao me što je bilo i je li me netko udario. Nisam mogao odgovoriti, niti me bilo briga hoće li mi nešto napraviti. Samo sam vrištao i vrištao. Trgovac ih je istjerao van, a mene je tješio kako je sve dobro i kako me neće nitko dirati. Nakon nekog vremena i on je poludio što me ne može smiriti pa je viknuo ženu.
„Reci, šta se dere taj mali?“
„Ne znam. Daj ga smiri pa da ide.“
„Jel’ to mali od Marije?“
„Da.“
„Ma, ‘ko ga jebe! Neka ga mama smiruje!“ okrene se i ode gunđajući sebi u bradu. Kada sam popio malo vode koju mi je dao trgovac, uspio sam se malo primiriti i reći mu jecavim, plačućim glasom:
„Rek’o je da su mi zaklali tatu.“
„Mamu mu jebem nenormalnu! Ma, nije… popio je previše rakije pa priča gluposti. Ja sam vidio Čarugu jutros na stanici kako utovara drva u vlak. Neće njega ubiti jer je on dobar čovjek i ima puno prijatelja, a može raditi za trojicu. Doći će tata ovih dana kući. Popij još malo vode. Hoćeš čokoladu. Ajd, uzmi, ta je dobra.“
[1] Gargamel – ružni čarobnjak i zakleti neprijatelj Štrumpfova u crtanoj seriji i stripu Štrumpfovi
[2] Čekićar –stroj za mljevenje kukuruza
[3] Šrot – mljevenei kukuruz