I… KAKO SE ZOVE UNUKA

ISELJENIČKE PRIČE  …objavljeno 16.03.2012

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Otkako se svakodnevno bavim tražiteljima azila u jednoj njemačkoj službi za zdravstvo i socijalu, manje mi ostane vremena za upoznavati, promatrati samo… kako mi to volimo reći… “naše ljude“.

Siromašni i progonjeni sloj čovječanstva koji hrli u Europu, u potrazi za boljim životom, većinom je uskih potreba i promatranja, a eto ipak proširi moje vidike. S malima se bolje vidi.

Tako i ja… što dalje, to više upoznajem i spoznajem ljude i samu sebe. Pa me zanima sve više i tuđa kultura, više volim grad i u njemu se sve bolje osjećam.

– I Sonja,  je li i tebi dodijala Njemačka… pita neki dan kolega iz Irana.
–Nije... odgovaram ozbiljno. A on se čudi.

Pa velim …eto, tako …kao pravdajući se …i pojašnjavam u par riječi, taj naš  rat,  porijeklo, jednu nacionalnost a dvije države i dva državljanstva. Nekako… nikako spoznati gdje stvarno cijela… baš cijela… pripadam. Misli me na puno mjesta vode.

U ovom trenutku, najmirnija sam tu gdje jesam, u svom malom domu, s obitelji, istoj ulici koja odiše poznatim iskustvima prikupljenim u posljednjih 18 godina, sve ostalo se raspalo, nešto ostalo a nešto opet rasulo svijetom. Pa mi stalno u potrazi.

Prije dva tjedna odazovem se na… već prije godinu dana prijavljeno i odobreno… sudjelovanje u takozvanom Probnom danu na novom, budućem aerodromu Berlin Brandenburg. Jedna sam od 400 osoba s kojima zajedno iskušavam sigurnosni sustav nove zračne luke prije njena otvaranja planiranog za 03. lipnja. (Samo koje  godine? -dodala autorica 2014, po ponovljenoj objavi teksta.)

Gužva… razne grupa s raznim zaduženjima. Ne poznajem nikoga. Prijavih se u želji vidjeti, uslikati, s ljudima sudjelovati, razgovarati. Ukratko… doživljaj kojeg će se sudionici sjećati i spominjati možda i svojoj djeci i unucima kako su i prije otvaranja, među prvima zakoračili  na zrakoplovnu pistu berlinskog aerodroma.

Grupa u kojoj sam upravo prolazi sigurnosni sustav po treći puta. Simuliramo let za Frankfurt i Bruessel… kad, u susret nam stiže poveća grupa službenih osoba s bijelim zaštitinim kacigama, kakve nose organizatori i predstavnici zračne luke.

–Hallo Frau Breljak! …uzviknu u prolazu  jedan od gospode te podiže ruku u znak pozdrava. Cijela naša grupa se okrenu za glasom. Ja iznenađeno odgovorih s “Hallo!” i podigoh ruku a da ne stigoh vidjeti o kome je riječ.
Uglavnom… ovaj sitan detalj uljepša mi dan otkrivajući kako i koliko  svojim osjećam Berlin i pripadam mu. A takvi susreti i doživljaji traže se i dođu. Ne dogode se sjedeći doma.

I naše ljude pronaći i sresti, za protegnuti je noge do kojeg od naših društava u dane kad što organiziraju, do Hrvatske katoličke misije u vrijeme kad su mise ili kakav drugi događaj, Veleposlanstva u vrijeme kakve proslave ili u potrebi srediti kakve dokumente, kojeg od stotinjak restorana u rukama Hrvata ili pak trgovine hrvatskim proizvodima u potrazi za kojim, specifičnim proizvodom.

Vlasnici ovog posljednjeg… Dalmatina –trgovine hrvatskim proizvodima… i moji su dragi prijatelji, pa nerijetko navratim na njihovu adresu u Dominicusstrasse. Tu počesto, za stolom u kutu trgovine, zateknem naše ljude. Nekad su u žustrom razgovoru, diskusiji, listanju dnevnih novina, kakvom radnom dogovoru, za doručkom ili kratkom pauzom jer u blizini rade ili pak u nabavci u koju ih poslaše supruge.

Simpatična vlasnica Dalmatina, Ruža Konta ima dragocjen smisao za humor i strpljivost  prema susretima  “treće vrste” koji se odvijaju u trgovini.

–E, šta ćeš, ljudima triba druženja, razgovara, pa eto, neka ih… veli nam Ruža koja i koju poznaje priličan broj Hrvata.

-Eto, vidite… veli… gospodin koji će sad ući, neki dan je dobio unuku. Ajd, pitajte ga kako se unuka zove!

I stvarno …u Dalmatino ulazi gospodin Stipe.

-Dobar dan i Bog ljudi… obično pozdravi naš svit. Od stola u kutu stižu odgovori… poznaje se dobro između sebe ta prva generacija naših Hrvata. I Stipe kao i Jozo koji od stola u kutu na pozdrav odgovara, s 40 je godina iza provedenih u Njemačkoj.

– Pa… čestitamo unuku! …kažemo zapodijevajući razgovor.

E, tu Stipe… onako kako bi sav naš svit tako izazvan i napravio… zovnu turu kave i kokte, pa mi iskoristismo priliku za savjetovano pitanje:

– I …kako se zove unuka?

Tišina. Čekamo. Stipe se uzvrpoljio:

– E kud baš s tim pitanjem navaljujete! Čekaj …pa prevrće džep, najprije onaj s lijeva …pa s desna. Vadi neke potvrde i papire pa zdušno prebire po njima …

–Čekaj, ma neko je cviće u pitanju… promrsi… pa se opet dade u potragu. Za stolom smijeh jer društvo priču već dobro pozna.

–Eto ga …veli Stipe s olakšanjem i baci na stol pred nas na četvero presavijenu i na sigurno ostavljenu cedulju.

A na njoj netko ispisao čitko: – 4155 grama i 55 cm – Calista-Faey Zira Melody… isčitasmo. Zadnja dva imena Stipe precrtao naknadno pa kad tko upita, on pročita prva dva …Veli …dosta i dva!

–Ma dajte… pa nećete valjda pisati o tome!?

E, hoćemo Stipe jer to nije tek tvoja priča i sudbina, već i naša. Koliko je samo takvih predivnih unučica modernih imena koje didovi i bake jedva sriču!
E, da, i dajemo Stipi za pravo …tko bi to zapamtio, neka cedulje. S nje u Stipin džep i život… kao i u moj… naš, posljednjih godina… hoćeš nećeš, uplovili novi svjetovi. Uzmi… primi i idi dalje.

U susretu u Dalmatinu, među našim ljudima, sve ispričano, nekako nostalgično i toplo zvuči. I Stipe tu više nije sam sa svojom sudbinom i mislima. Sad nekako lakše podijeliti i cedulju izvaditi kad tko uspita:

–I… kako se ono zove unuka?