I… KAKO SE ZOVE UNUKA

ISELJENIČKE PRIČE  …objavljeno 16.03.2012

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Otkako se svakodnevno bavim tražiteljima azila u jednoj njemačkoj službi za zdravstvo i socijalu, manje mi ostane vremena za upoznavati, promatrati samo… kako mi to volimo reći… “naše ljude“.

Siromašni i progonjeni sloj čovječanstva koji hrli u Europu, u potrazi za boljim životom, većinom je uskih potreba i promatranja, a eto ipak proširi moje vidike. S malima se bolje vidi.

Tako i ja… što dalje, to više upoznajem i spoznajem ljude i samu sebe. Pa me zanima sve više i tuđa kultura, više volim grad i u njemu se sve bolje osjećam.

I Sonja,  je li i tebi dodijala Njemačka… pita neki dan kolega iz Irana.
Nije... odgovaram ozbiljno. A on se čudi.

Pa velim …eto, tako …kao pravdajući se …i pojašnjavam u par riječi, taj naš  rat,  porijeklo, jednu nacionalnost a dvije države i dva državljanstva. Nekako… nikako spoznati gdje stvarno cijela… baš cijela… pripadam. Misli me na puno mjesta vode.

U ovom trenutku, najmirnija sam tu gdje jesam, u svom malom domu, s obitelji, istoj ulici koja odiše poznatim iskustvima prikupljenim u posljednjih 18 godina, sve ostalo se raspalo, nešto ostalo a nešto opet rasulo svijetom. Pa mi stalno u potrazi.

Prije dva tjedna odazovem se na… već prije godinu dana prijavljeno i odobreno… sudjelovanje u takozvanom Probnom danu na novom, budućem aerodromu Berlin Brandenburg. Jedna sam od 400 osoba s kojima zajedno iskušavam sigurnosni sustav nove zračne luke prije njena otvaranja planiranog za 03. lipnja. (Samo koje  godine? -dodala autorica 2014, po ponovljenoj objavi teksta.)

Gužva… razne grupa s raznim zaduženjima. Ne poznajem nikoga. Prijavih se u želji vidjeti, uslikati, s ljudima sudjelovati, razgovarati. Ukratko… doživljaj kojeg će se sudionici sjećati i spominjati možda i svojoj djeci i unucima kako su i prije otvaranja, među prvima zakoračili  na zrakoplovnu pistu berlinskog aerodroma.

Grupa u kojoj sam upravo prolazi sigurnosni sustav po treći puta. Simuliramo let za Frankfurt i Bruessel… kad, u susret nam stiže poveća grupa službenih osoba s bijelim zaštitinim kacigama, kakve nose organizatori i predstavnici zračne luke.

Hallo Frau Breljak! …uzviknu u prolazu  jedan od gospode te podiže ruku u znak pozdrava. Cijela naša grupa se okrenu za glasom. Ja iznenađeno odgovorih s “Hallo!” i podigoh ruku a da ne stigoh vidjeti o kome je riječ.
Uglavnom… ovaj sitan detalj uljepša mi dan otkrivajući kako i koliko  svojim osjećam Berlin i pripadam mu. A takvi susreti i doživljaji traže se i dođu. Ne dogode se sjedeći doma.

I naše ljude pronaći i sresti, za protegnuti je noge do kojeg od naših društava u dane kad što organiziraju, do Hrvatske katoličke misije u vrijeme kad su mise ili kakav drugi događaj, Veleposlanstva u vrijeme kakve proslave ili u potrebi srediti kakve dokumente, kojeg od stotinjak restorana u rukama Hrvata ili pak trgovine hrvatskim proizvodima u potrazi za kojim, specifičnim proizvodom.

Vlasnici ovog posljednjeg… Dalmatina –trgovine hrvatskim proizvodima… i moji su dragi prijatelji, pa nerijetko navratim na njihovu adresu u Dominicusstrasse. Tu počesto, za stolom u kutu trgovine, zateknem naše ljude. Nekad su u žustrom razgovoru, diskusiji, listanju dnevnih novina, kakvom radnom dogovoru, za doručkom ili kratkom pauzom jer u blizini rade ili pak u nabavci u koju ih poslaše supruge.

Simpatična vlasnica Dalmatina, Ruža Konta ima dragocjen smisao za humor i strpljivost  prema susretima  “treće vrste” koji se odvijaju u trgovini.

E, šta ćeš, ljudima triba druženja, razgovara, pa eto, neka ih… veli nam Ruža koja i koju poznaje priličan broj Hrvata.

-Eto, vidite… veli… gospodin koji će sad ući, neki dan je dobio unuku. Ajd, pitajte ga kako se unuka zove!

I stvarno …u Dalmatino ulazi gospodin Stipe.

-Dobar dan i Bog ljudi… obično pozdravi naš svit. Od stola u kutu stižu odgovori… poznaje se dobro između sebe ta prva generacija naših Hrvata. I Stipe kao i Jozo koji od stola u kutu na pozdrav odgovara, s 40 je godina iza provedenih u Njemačkoj.

Pa… čestitamo unuku! …kažemo zapodijevajući razgovor.

E, tu Stipe… onako kako bi sav naš svit tako izazvan i napravio… zovnu turu kave i kokte, pa mi iskoristismo priliku za savjetovano pitanje:

– I …kako se zove unuka?

Tišina. Čekamo. Stipe se uzvrpoljio:

E kud baš s tim pitanjem navaljujete! Čekaj …pa prevrće džep, najprije onaj s lijeva …pa s desna. Vadi neke potvrde i papire pa zdušno prebire po njima …

Čekaj, ma neko je cviće u pitanju… promrsi… pa se opet dade u potragu. Za stolom smijeh jer društvo priču već dobro pozna.

Eto ga …veli Stipe s olakšanjem i baci na stol pred nas na četvero presavijenu i na sigurno ostavljenu cedulju.

A na njoj netko ispisao čitko: – 4155 grama i 55 cm – Calista-Faey Zira Melody… isčitasmo. Zadnja dva imena Stipe precrtao naknadno pa kad tko upita, on pročita prva dva …Veli …dosta i dva!

Ma dajte… pa nećete valjda pisati o tome!?

E, hoćemo Stipe jer to nije tek tvoja priča i sudbina, već i naša. Koliko je samo takvih predivnih unučica modernih imena koje didovi i bake jedva sriču!
E, da, i dajemo Stipi za pravo …tko bi to zapamtio, neka cedulje. S nje u Stipin džep i život… kao i u moj… naš, posljednjih godina… hoćeš nećeš, uplovili novi svjetovi. Uzmi… primi i idi dalje.

U susretu u Dalmatinu, među našim ljudima, sve ispričano, nekako nostalgično i toplo zvuči. I Stipe tu više nije sam sa svojom sudbinom i mislima. Sad nekako lakše podijeliti i cedulju izvaditi kad tko uspita:

I… kako se ono zove unuka?

5 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest


5 Comments
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Josip Mayer
Josip Mayer
5 years ago

Sonja,lijepa je to iseljenička priča,kaj bi to pital.Sa opširnom pozadinom događaja.Gledajući i po komentarima,za pomislit je,da će mnogi u njoj i sami sebe pronaći.

Dragica
Dragica
7 years ago

Divna priča o životu u iseljeništvu a i vrijedno svjedočanstvo. Napisana 2012. A još uvijek živopisna i zanimljiva.

rsiladjev
rsiladjev
9 years ago

Eh, da! I naše bake i djedovi se često nisu mogli sjetiti imena svojih unučadi, ali u pitanju su bili posve drugi razlozi. Naime, moja baka, čuvajući nas, njezinu unučad, često se nije mogla sjetiti imena onoga ko joj je u tom času bio potreban:- Marice, Kato, Ana, Ivo, Jozo, ‘naj, Božemprosti, ko će vas svi trinajst ubardat!

Slavonka
Slavonka
10 years ago

U svom dugogodišnjem radu s djecom imala sam priliku sretati se s najraličitijim imenima. Jedno vrijeme bila je moda dati djetetu što neobičnije, da ne kažem što “luđe” ime. Hvala Bogu, opet su nam se vratila ova naša prelijepa hrvatska.
Gospodine Ivo, i ja se mogu pohvaliti! Moji unučići su Dominik, Ana i Ivan. Lijepo, zar ne!?

Dorotic Ivo
Dorotic Ivo
10 years ago

Vidi Sonja, ili bolje rećeno pročitaj. Domagoj rođen prije 44 godine, kćerka Zrinka rođena pred 41 godinu, Tihomir sin rođen prije 31 godinu,; a sada unuči Luka rođen prije 16 godina i Mateo unuk rođen prije 4 godine i svi se pišu “po” Hrvatski. Matheo je službenik napisao po Njemački, ali je Zrinka uzela papir i tražila ispavku, osobno, i kod kod šefa, nakon rasprave je ipak ostalo po njenu, na Hrvatskom