IŠLA BIH DOMA

ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak

Kad sam bila dijete, nisam baš, pravo rečeno, previše znala o pojmu „Gastarbajter“. Sjećam se da je jedna Dajana, djevojčica iz mojeg razreda u osnovnoj školi, imala oca koji je radio negdje u Austriji. Bila je uvijek fino odjevena, imala lijepe olovke i bojice. Čak u to doba i olovku što briše tintu naliv-pera! Kako smo mi druga djeca zavidno gledala te lijepe školske  sitnice.
I jedan  dalji rođak, što bi ponekad navratio do roditelja u naš grad, radio je u Njemačkoj. Nosio je šešir na glavi i kariranu košulju kao u nekim američkim filmovima.
Primijetih svojevremeno tek toliko. U bližoj mi okolici tada nije bilo onih koji su radili negdje vani. Većinom su to bile  radničke obitelji zaposlene u bugojanskim tvornicama kože, namještaja,  pisaćih mašina ili pak vojnoj industriji.
Tako mi skoro potpuno promače pojam migracije, ekonomskog iseljavanja i naših ljudi koji žive i rade negdje vani da zarade kruh svagdašnji.
Da po broju gledajući, vani živi, radi i diše još cijela jedna Hrvatska, tada nisam imala pojma! Rat me u tom smislu potpuno otrijeznio. I suočio s načinom života  o kojemu nisam nikada posebno razmišljala. Puno tih životnih slika sad mi je bliže.
Ponajprije… sad znam kako se „provedu“ oni što bježe pred ratnim nedaćama. I što im se sve čini da im se  olakša ali i zagorča i tako teška sudbina. I znam na koji način žive i dišu naše katoličke misije, diplomatska predstavništva, radnici koji ovdje  rade većinom od kraja šezdesetih godina.
Naš Berlin je malo podalje pa je i to  diktiralo specifičan  način života naših iseljenika. Priličan broj je ovdje onih koji su zbog daljine i putovanja, još za iseljeničkih početaka dovodili cijele obitelji. Pa izostade klasičan gastarbajterski, odvojeni život, specifičan za Bayern ili Austriju. Svejedno, život se i ovdje odvijao po skoro istovjetnim pravlima tipa –  Ovdje radi, dolje gradi!
Ispripovijeda mi jedna naša gospođa prije ovonedjeljne mise ovako:– Kad su tamo s kraja šezdesetih godina mojeg supruga na birou rada upitali da procjeni koliko namjerava biti u Berlinu, on napisa- tri godine. Susjed i prijatelj mu veli:“ Šta tri- dosta nam i dvi!“ I tako obojica napisaše dvije. A od tada do danas prođe evo punih četrdeset godina!“ Eto tako brzo prolazi vrijeme. Radi, štedi, putuj, gradi pa ponovo  nazad  i u krug.
Govore mi prijatelji da su sav prošlogodišnji odmor potrošili u obnovu krova kuće građene s početka osamdesetih godina. A nisu u njoj sve zajedno proveli niti po mjesec dana godišnje.
Poznajem i ljude koji su izgradili i po više kuća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A sav obiteljski život ovdje provedoše među kojih pedesetak kvadrata. Ili jedne što u centru Zagreba godinama iznajmljuju udoban i namješten stan a u berlinskom ih smještaju  još grije peć na ugalj.
Puno je takvih i sličnih gorkih iseljeničkih priča. Malo je onih koji su život ovdje udobno provodili od danas do sutra i kada se to materijalno moglo priuštiti. Taj je iseljenički život zamišljen   u nekoj vrsti privremene patnje da bi sutra bilo bolje i lakše. No, to sutra nikako da osvane, odluke se sve teže donose,  bolest  i godine ih usporavaju, sapliću. I san o  povratku sve više sliči bajki. Nije čudno da mlađima takav život ne odgovara.
Ja razumijem iseljeničke, prognaničke, izbjegličke sudbine. I nedoumice. I sama se spotičem o snove i stvarnost. Rat mi „obrisa“ sve tragove i pragove. I ne znam više gdje pripadam. U rodnom gradu nema više roditelja, ni rodbine, ni bliskih prijatelja. Tek zidovi, uspomene, fotografije, pokoje starije lice iz školskih dana, neki novi susjedi, drugačije navike, jezik, običaji.
U nekim drugim gradovima otvaram neka nova vrata što su trebala značiti i novi početak. A na taj nikako da se  zaputimo. Smišljamo, kojim ćemo pravcem „kružiti“ ove i idućih godina. Od Zagreba do Slavonije pa prema Bosni i Hercegovini ili od Zagreba do  mora pa prema Bosni…I što dalje? Ni cilj mi više nije jasan. Negdje se u vremenu prošlom izgubio naš život. I sve više je ovdje a manje negdje drugdje. Srce o tome još nema  pojma pa me vuče, vuče…Išla bih doma…