KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/ Ovih dana se kod nas puno priča, o Prvoj svetoj pričesti, koja će biti u svibnju. I eto …iz požutjelog albuma padne mi u ruke stara slika moje Prve svete pričesti, pa mi misli odlutaše.
Davne 1959. godine …Svaki tjedan smo morali dolaziti u župnu crkvu na vjeronauk. Svojih 5 km, i to pješice. Danas djecu svi voze svojim autima, i dolaze opet po njih. Kako im je lijepo!
Mi smo tada išli svi bosi i pješice, preko sela i livada. U rukama su nam bile sandale, ili cipele, da ih ne bi poderali. Kada smo došli do zadnjeg sela, onda smo na kopanji oprali noge i obuli se.
A onda je pred pričest, došla velika ispovijed, Bože koja je to bila trema!
Cijelim putem sam ponavljala grijehe, da ne bi zaboravila. Sjećam se, jednom sam falila kod vjeronauka. Radili su tad Vjerovanje. Kod jedne rečenicu se bunim i dan danas.
A onda je došla sveta pričest. Na večer mi je mama sa razmočenim cukorom navlažila kosu i namotala na komadiće lanene krpice i svezala krajeve. To su bili tada domaći vitleri za kosu. Spavalo se teško, jer su tiskali.
U jutro mi je mama rasfrkala loknice, od moje duge kose. Posudila mi je i svoje naušnice a baka taškicu, koja je bila malo potrgana. U žurbi mi je mama zaboravila odrezati konac na lijevoj mandžeti. Haljina bijela i bijeli vjenčić, divno su mi pristajali. Čak sam imala i lančić i oglicu …naravno, ne zlatnu. Da bi se sat vidio, okrenula sam ga naopako, jer nije tada imao svaki sat. Sjećam se, bio je sive boje.
Od susjede smo posudili veliku okruglu pobožnu sliku. Jedva nam je posudila, bojala se da se ne razbije.
Mama je naručila slikara iz Popovače, što nije bilo jeftino.
Ispod nogu mi je mama metnula stari tepih, a na štender je nametala cvijeća, koje je bilo posađeno u stare lonce, tada nije bilo teglina za cvijeće.
U ruci sam držala slićicu, koju smo dobili od biskupa.
Otraga su baka i deda držali rasprostrtu staru deku.
