PISMA UKRADENIM LJUDIMA
Piše: Dražen Radman
Opet su govorili protiv mene. Opet su me ogovarali …ponavljao si jučer govoreći sam sa sobom pri povratku kući nakon još jednog napornog radnog dana.
Bio si uvjeren da su tvoji zaposlenici ljubomorni na tvoj poslovni uspjeh i da samo o tome pričaju kada se nađu u blizini jedan drugog. Jer ti si ni iz čega, počevši od nule, mukotrpno i u znoju lica svoga stvarao tvrtku čije se poslovanje danas cijeni, a promet joj raste iz godine u godinu.Nakon što si nedavno otvorio još jedan maloprodajni centar sitnog i krupnog građevinskog materijala, tvoj ugled u gradu je porastao, kao što je porastao interes da se bude viđen s tobom u društvu, kako to obično biva.Porasla je, stoga, tvoja vrijednost i u tvojim vlastitim očima.
Postao si imućan čovjek koji skrbi o 53 zaposlenika koji svakog 5-og ili 6-og u mjesecu dobivaju redovitu plaću. Za današnje prilike moglo bi se reći da je to uistinu hvale vrijedno.
A da sve to uspijeva, trebalo je provesti mnogo vremena, čak i neprospavanih noći da bi ostvario i stigao do ovog mjesta gdje si danas. Vrlo dobro znaš da samo rijetki uspiju tako kao ti. Da, ti sloviš kao prilično uspio i sposoban čovjek.
S druge strane, tvoja posvećenost poslu je rezultirala time da se jednostavno nisi stigao vezati za neku osobu, oženiti se, imati djecu… Jedino što si stigao imati bilo je nekoliko ljubavnih avantura. One su ti pružale trenutke oduška, ali si dobro znao da ne smiješ potrošiti previše emocija i vremena na takve stvari jer bi time mogla ozbiljno trpjeti važnija stvar – tvoj posao, to jest tvoja tvrtka koju si stvorio iz pepela.
Ti si se, zapravo, oženio za svoj posao, odnosno za svoju tvrtku kojoj si predao i podredio cijelo svoje srce. Pratio si je i brinuo o njoj od njenih malih nogu, posvetio joj svoje kreativne snage – i svoje najbolje godine.
Malo tko zna koliko si uložio nesebične ljubavi i truda u taj projekt. Tek nekolicina zna da si se uvijek, pa i dan danas, ustajao u pet ujutro i već radio planove, osmišljavao do u najmanje detalje poslovanje tvrtke kako bi ono bilo što suvremenije, konkurentnije i kako bi, naposljetku, donosilo što veći profit.
To se, s vremenom, počelo i događati pa si, evo, posljednjih godina ušao i u uski krug najuspjelijih ljudi u zemlji što ti je bilo izuzetno priznanje, čast i potvrda ispravno prijeđenog poslovnog puta. Također, biti među najuspjelijim ljudima u zemlji, značilo je i i odgovornost, odnosno obvezu da se takvo priznanje opravda i u budućem periodu.
Stoga si tom izazovu prionuo još više jer si dobro znao da se čovjek ne smije uljuljati na lovorikama minula rada ili slave, već mora još predanije nastaviti s poslovnim zamahom.
Nabavio si dodatnu literaturu da bi mogao izvući nešto novo, odnosno dodatnu korist ili ideju za napredak i ukupni boljitak cijele tvrtke. Također, na internetu si redovito pretraživao što radi tvoja konkurencija jer si i cijenom i kvalitetom proizvoda htio biti najbolja ponuda ljudima i na širem području od već postojećeg.
Naravno, i ono malo povremenih izlazaka vani, s nekolicinom prijatelja, moralo se smanjiti. Iako su to, zapravo, bili poslovni prijatelji s kojima je bilo i ugodno i korisno izaći na večeru. Nisi, naime, mogao sebi dopustiti luksuz da to bude učestalo i na štetu posla, dakle i same tvrtke. Oni se zbog toga nisu ljutili jer se, eto, i njima nešto slično događalo.
A zaista si uživao u takvim druženjima, uz dobro jelo, vino i ugodan razgovor. Međusobno biste dijelili iskustva iz svijeta buisenessa razmišljajući kako dobre ideje primijeniti na vlastitom primjeru.
Dakle, ti više nisi mogao dopustiti da izlaziš jednom tjedno, već eventualno jednom mjesečno. ”Time is money!” titralo je tvojim bićem, ali ne kao fraza, već kao živa istina. Ako želiš opstati i napredovati, mislio si, onda nemaš vremena za gubljenje.
Tvoji nekadašnji prijatelji, oni iz djetinjstva i iz mladenačkih dana, nisu mogli razumjeti tvoju situaciju. Nisu mogli razumjeti da se ne možeš sresti s njima i ”potrošiti” dva sata vremena, čak ni jednom u godinu dana. Možda jednom u tri godine. Takav je život, razmišljao si, i tu se ne može ništa promijeniti.
Ponekad bi ti došlo žao što je to tako, ali si unaprijed znao da ne smiješ biti patetičan, već nastaviti svojim (trnovitim) putem dalje, prema visinama koje su čekale samo hrabre. Jer kako uspjeti ako nisi spreman na žrtvu i odricanje, posebno od onih stvari koje su ti nekoć činile zadovoljstvo?
Ponekad si se, doduše, osjećao osamljen, osjećao potrebu da budeš s nekim, ali si i osjećao da bi to bio odveć veliki rizik pa se nisi dovodio u rizične situacije iz kojih bi se moglo izroditi nešto nepovoljno.
Vješto si izbjegao i onih nekoliko najizglednijih prigoda koje su te mogle doživotno vezati uz nekoga. Osim toga, procijenio si, vjerojatno sasvim ispravno, da se tih nekoliko žena tebi približilo ne zbog samoga tebe već zbog onoga što ti imaš.
Konačno, pitao si se, kako u današnje vrijeme prepoznati iskrene pobude i namjere kad se svijet toliko iskvario. Zato sve upućuje na to da i jest bolje biti sam i ne dovoditi svoj život u opasnost, zar ne?
Ipak, na nekoj od već spomenutih večera jedan od tvojih poslovnih prijatelja rekao je da je nabavio malenog psa, pekinezera, kao kućnog ljubimca, umjesto da ima društvo žene koja bi mu, ruku na srce, bila prilično zahtjevnije društvo. Ovako, rekao je, kad dođe kući, može nekog pomaziti, priviti u krilo, nasmijati mu se. Štoviše, novi kućni ljubimac mu se uvijek raduje kad uđe u stan, što najvjerojatnije ne bi bio slučaj u nekoj drugoj varijanti. Pohvalio se kako mu njegov ljubimac ne prigovara i ne traži previše. Dvije kratke dnevne šetnjice i nisu neki teret. Dapače, dobro je tu i tamo protegnuti noge, prošetati se u ovo digitalno i statično vrijeme.
Dakle, tvoj poslovni prijatelj je uvjerio tebe i još jednog kolegu iz vašeg društva da je pekinezer idealno rješenje kako bi nadišao problem zvan samoća. Problem koji se ponekad zna prepriječiti na putu k nekom od vrhova poslovnih uspjeha.
Još je rekao, to jest protumačio, da svaki čovjek, u blizini, treba imati nekog živog, a ne biti okružen samo stvarima koje mu ne mogu donijeti stopostotno zadovoljstvo. A spram kućnog ljubimca čovjek može pokazati i osjećaje, iskazati mu toplinu i nježnu brigu. Ponekad se pred njim čovjek može i pojadati u svezi neke (poslovne) tegobe ili zaprjeke. Tako mu bude lakše.
Na koncu je zaključio da njegov život bez kućnog ljubimca ne bi bio tako ispunjen kao što je sada, odnosno da se pekinezer točno uklapa u njegov naporan poslovni bioritam, to jest da, uz televiziju, internet i najbolje vino, idealno doprinosi njegovoj predodžbi zadovoljnog i uspjelog života.
Tu ideju, koju je i vama nekolicini predložio kao moguće rješenje protiv samoće, ti si objeručke prihvatio i već sljedeći tjedan bijeli pekinezer ti se radovao skačući ti ravno u krilo čim bi te ugledao po povratku kući, a to bi bilo oko sedam navečer.
On je mamio tvoj osmijeh koji je u to vrijeme postajao sve rjeđi. Kućni ljubimac, kojem si dao ime Srki, upotpunio je veliku prazninu u tvom životu. Uostalom, u funkcionalnom smislu, poslužio je i najvećoj svrsi – tvom poslovnom napretku.
Ti si se, naime, zbilja jako vezao za svoju tvrtku kojoj si predao srce i dušu. Stoga te i moralo jučer onoliko povrijediti međusobno šaputanje tvojih zaposlenika kojima osiguravaš njihov kruh svagdašnji.
Možeš podnijeti da se oni, tu i tamo, dogovaraju oko svakodnevne poslovne rutine, ali ne možeš podnijeti da te ogovaraju, što je jučer zasigurno bio slučaj.
Uostalom, mislio si, ako i nisu govorili o tebi, što je gotovo nemoguće, zašto bi oni uopće tako dugo razgovarali između sebe, čak i da nema niti jednog jedinog kupca u prodajnom centru toga trenutka. Kako ne shvaćaju da ne smije biti opuštanja i da ne smije radna produktivnost patiti zbog njihova nepotrebnog čavrljanja.
I kakav to onda primjer daju ostalima? Kako ne shvaćaju da na takav način štete cijeloj tvrtci, pa i samima sebi, na kraju krajeva. Neki se ponašaju kao da im nije stalo ni do vlastitog kruha. Sami izazivaju da ostanu bez njega u ovim teškim vremenima, a sve zbog sumnjivih ili glupih razgovora kojima gube dragocjeno vrijeme.
Bez prestanka razmišljaš kako to da većini tvojih zaposlenika i nije osobito stalo do napretka njihove tvrtke. Da, to je i njihova tvrtka, tako bi trebali i oni razmišljati. Onda bi se i više zalagali za njen prosperitet i za njezin dobar glas.
Ponekad misliš i na to da bi mogli biti sasvim zadovoljni što primaju plaću od okruglih 4000 kuna, za razliku od mnoštva onih koji primaju znatno nižu ili ju uopće i ne primaju.
Zbog te činjenice, koju i sami znaju, mogli bi imati barem malo bolju motivaciju, ako ne i odličnu, posebno stoga jer im plaća stiže svakog mjeseca, za razliku od nekih kojima ne stiže mjesecima, a iz pouzdanih izvora znaš da nekima ne će ni stići.
Ti bi htio da tvoji radnici daju sve od sebe, baš kao i ti. Ili barem četrdeset i sedam posto od tvog zalaganja. Kada bi tako bilo, onda bi svima bilo daleko bolje i unosnije.
No, to nije slučaj pa ne preostaje drugo nego da ljudi kao što si ti učine sve što mogu kako bi podigli radni elan na primjereniju razinu. Kad ne pratiš ljude u stopu, onda se oni opuste i pružaju mnogo manje od onoga što bi, zapravo, mogli i trebali, je li tako?
Stoga su dobrodošle kamere, njih dvadeset i osam, koje si prošlog mjeseca dao postaviti kako bi uistinu pomogle tvojim zaposlenicima da shvate kako nema smisla za radnog vremena imati prazan hod, čak ni onda kada bi i ti, kao vlasnik tvrtke, poželio sjesti na stolicu da si na njihovom mjestu.
Kamere su tu i da ljudi shvate da je posao jako ozbiljna stvar i da bezrazložnom osmijehu, a pogotovo smijanju, nije mjesto u jednoj tako ozbiljnoj tvrtci kao što je tvoja. Ti znaš da osmijeh znači opuštanje, opuštanje zabušavanje, a zabušavanje znači rovarenje. Rovarenje, dakako, donosi pukotine u sustav, u mukotrpno građen poslovni organizam. A potop cijelog broda ne smiješ dopustiti zbog nekoliko pukotina, odnosno zaposlenika kojima kao da je hir učiniti nažao svima zajedno.
O spomenutim pukotinama, naravno, vodi brigu i tvoja poslovna konkurencija koja ti puše za vratom ne bi li te u nekom pogodnom trenutku zaskočila pa preskočila.
Kada bi tvoji radnici bili svjesni odgovornosti koja se traži od njih, ne bi im bilo do šale i priče. Bili bi koncentrirani na ono najbitnije i tako bi bili mnogo sretniji. Njima se, jasno, ne sviđaju kamere, ali zato ti i jesi na poziciji vlasnika koji najbolje zna što je najbolje za njih same.
Kamere koje im se danas ne sviđaju, sutra će im postati prijateljski uređaji koji su tu za njihovo dobro. Postat će mirni i tihi, a kad kupac dođe, srdačni i druželjubivi, točno onoliko koliko i treba. I to je formula uspjeha koju će, s vremenom, i drugi sve više primjenjivati.
Za nagradu, ako sve bude išlo po planu, počastit ćeš sve svoje vjerne zaposlenike na Badnjak bakalarom a la bianco, u ime duha zajedništva i disanja za zajedničku stvar. Oni će, s vremenom, znati prepoznati tvoju lijepu gestu i, barem neki, tražiti način i prigodu kako da tebe, kao čovjeka, ugodno iznenade.
U znak zahvale za iskazanu brigu i pažnju.
S duge strane, dok razmišljam o tebi i tvom životu, nekako vidim još neke stvari, o kojima i ne mogu šutjeti jer bih upao u klopku dvoličnosti, a to ne želim biti. Zato, molim te, saslušaj me do kraja.
Nekako, ispod svih tih vrijednih i ozbiljnih zauzimanja za svekoliki napredak tvrtke vidim nešto o čemu nisi vodio računa. Nešto što ti se, vjerujem, potkralo i o čemu vjerojatno nisi ni stigao razmišljati. Možda nije ni bilo nekog u tvojoj blizini da ti to kaže. Znam da od onih s kojima si večeravao posljednjih godina to nisi mogao čuti.
Ono što ću ti reći i nije neka posebna umotvorina. Samo je jednostavna, istinita i zaboravljena, da ne kažem bačena na smetlište s nakanom da se pretvori u prah i konačno nestane.
Dakle, htio bih ti reći da nije čovjek radi tvrtke, nego je tvrtka radi čovjeka. Nije vlasnik radi profita, već je vlasnik radi čovjeka, svakog zaposlenika po imenu i prezimenu, a bez kojega nema ni sretnog profita ni, u konačnici, uspjeha same tvrtke.
Ne može briga prema (svojoj) tvrtki biti iznad brige za čovjeka. Naravno, može, ali je to onda izokrenuto mjerilo koje u sto posto slučajeva, prije ili kasnije, donosi veliku nevolju i neumoljivu tjeskobu, napose čovjeku koji izokrene mjerila u domeni svog djelovanja.
Ne može biti veća ljubav prema bilo kojim stvarima od ljubavi i skrbi za čovjeka u neposrednoj blizini. Ovdje ne ću ni spominjati da bez ljubavi prema ljudima ne može nitko, ali baš nitko, biti zadovoljan ma koliko uspio u nekom poslovnom, znanstvenom, kulturnom ili bilo kojem drugom smislu.
Neke zakonitosti u našem životu ipak postoje. I dobro je da je tako, inače bi zavladao potpun kaos. Inače bi mnogi nemoralni ljudi, vlasnici, direktori ili pak ”obični” ljudi mnogo više stradavali od ruku onih kojima je nanesena neka šteta ili nepravda.
Ovako, u većini slučajeva, znaju da ne smiju reagirati na isti ili sličan način jer bi ugrozili ne samo sebe već i svoju obitelj nekim nepromišljenim potezom. No, oni se ponekad i dogode, npr. kad nekom sasvim prekipi pa u afektu učini nešto što ne bi nikad učinio da je uspio prespavati noć.
I tko kaže da ne smije biti osmijeha i razgovora među zaposlenim ljudima? Tko kaže da to odnosi potrebnu efikasnost poslovanja? Upravo obratno. Zadovoljan i vedar čovjek donosi i vedru atmosferu u koju čovjek, kupac, rado dolazi i opetovano kupuje upravo na takvom mjestu.
Pusti ljude da razgovaraju i da se smiju. Nisu mala djeca. Znaju oni što im je za činiti, to jest kada je vrijeme za što. Ne će posao patiti, budi bez brige. I, usput govoreći, ukloni barem desetak kamera. Moglo bi to izmamiti poneko olakšanje, ali i poneku simpatiju.
Povremeno ih pitaj, onako prijateljski, u prolazu, kako su. Neusiljeno ih pitaj što bi popravili na poslu, što im smeta, imaju li neku ideju… Time bi još ponekog omekšao i pridobio.
Iznenadi ih i prije Božića nekom gestom. Na primjer, lijepo bi bilo da imaš na svom kalendaru zaokružene datume njihovih rođendana pa da im možeš ljudski pružiti ruku i čestitati. Svakomu je to drago, koliko god ih reklo da su to odavno prestali slaviti, pa i misliti na takve sporedne stvari.
Onima koje vidiš da su blijedi u licu već danima, prvi predloži da uzmu bolovanje nekoliko dana ili koliko im već treba. Ostali će pokriti njegov dio. Ostali će znati da će, danas ili sutra, i njima u nekoj situaciji to zatrebati. Znaj, ne će nitko, ako budeš takav, iskoristiti tvoju plemenitost. Naprotiv.
No, uz ovakav nadglednički pristup mnogi sebi ne smiju ni dopustiti da se, kojim slučajem, razbole. Neki dobro pamte tvoje riječi u sličnim situacijama. Pamte dobro tvoje kritike da ne vode zdrav život, da se ne kreću, da ne jedu zdravu hranu i sl.
Pogledaj, stvorio si sliku o sebi kao o dalekom i nedodirljivom čovjeku, a takva te reputacija i položaj, priznat ćeš, i ne čini odveć sretnim. Kao što te ne čini preveć sretnim ni sva ta jurnjava za višim, boljim, jačim… Jer sreća i uspjeh nisu isti pojmovi. Zapravo su, najčešće, obrnuto proporcionalni.
Ti misliš da je taj tvoj tihi i tupi osjećaj nezadovoljstva u tebi prisutan zbog nedostatnog zauzimanja za dobrobit tvrtke, a on je prisutan iz uobičajena razloga – ne može čovjekovu dubinu ispuniti nešto što joj ne pripada. Njenoj dubini ne pripada tek običan poslovni uspjeh.
To može učiniti jedino dubok i istinski smisao. A smisao, svakako, nije biti (uspjeli) poslodavac, biti (uspjeli) umjetnik, biti (uspjeli) ravnatelj, učitelj itd.
Naime, smisao nije u onome što radiš, već u onome tko i što jesi. Taj unutarnji i stalno prisutan osjećaj nezadovoljstva, čak i ako je neki vanjski uspjeh neupitan, jednostavno ti daje znak da se zaustaviš i promisliš baš to – tko si ti zapravo? Tko bi ti bio ako bi, na primjer, ostao bez tvrtke na mjesec ili na godinu dana?
Sjeti se, još prije pet godina bio si čovjek koji se znao družiti, smijati, iskazati bar povremenu brigu i pomoć kome bi to bilo potrebno. Odlazio si u kino, čak i u kazalište jer si i sam nekoć glumio u jednoj družini, sjećaš li se? Bio si bliži drugima, a time i samome sebi. Nisi imao nemir kakav imaš sada. Imao si vrijeme koje sada nemaš. Imao si manje novca, a više zadovoljstva. Pio si lošije vino, ali su ti se oči ljepše caklile. Imao si prijatelje, a sada imaš partnere.
No, htio bih te, unatoč svemu, ohrabriti i reći da ova tvoja situacija nije drukčija nego kod mnoštva drugih ljudi.
Naime, svatko na svoj način dođe u neki škripac, pa bilo to kroz posao, bilo to kroz gubitak zdravlja ili voljene osobe, bilo kroz razočaranje u ljude, državu itd.
Vjerujem da Bog ima plan za svakog čovjeka, pa tako i za tebe. On nam najčešće mora skrenuti pozornost kroz nevolju ne bi li kako našao put do našega srca. Ne bi li nas same osvjedočio da svaki napredak ili uspjeh ne donosi zadovoljstvo i istinski blagoslov ukoliko je On sporedan lik u cijeloj priči. Ako je izguran On, bez kojeg je, uopće, nemoguće valjano i uravnoteženo hodati kroz život.
Vjerujem da se Ljubav odozgor želi nastaniti i u tvom srcu. Naravno, ako mu to isto srce otvoriš, ako Ga priznaš i pokaješ se za svoju udaljenost od Njega, iz čega proizlaze i sve ostale stranputice.
Kada se Božja ljubav nastani u čovjekovu srcu, ona nadilazi ljubav prema bilo kojoj tvrtci ili prema bilo kojem kućnom ljubimcu. Sve druge ljubavi tek tada dolaze na svoje mjesto.
Volio bih kad bi jednom zaozbiljno razmislio o ovom što ti govorim i kad bi to postala tvoja živa i daleko najbolja stvarnost od svih koje si dosad kušao. Vjeruj, ona to zaista i jest.
Da, nekako bi trebao pustiti konce iz svojih ruku i prepustiti se u one ruke koje imaju sigurnije vodstvo k neprolaznom, trajnom uspjehu.
I još nešto, ne brini za detalje, oni će se posložiti u hodu.