ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Odavno nisam čula zanimljivije predstavljanje knjige no što to bijaše ono Gojka Borića. Knjiga se zove Hrvat izvan domovine. I tek trebam da zaronim u njene stranice. I dok sam slušala autentično, duhovito i vispreno, ne čitanje niti predavanje, nego pripovijedanje proživljenoga i viđenoga od strane autora, podsjetila me ova knjiga na jednu drugu koja je obilježila moje djetinjstvo.
A njen sadržaj mi je tek kasnije pokazao da je teško obilježavala i život mojeg oca i tko zna koliko drugih Hrvata kako u domovini tako i izvan nje.
Otac je prilično čitao. I za malena smo već i ja i brat bili „zaraženi“ istim virusom. Čitalo se redovito prije spavanja uz upaljenu lampu sa „natkasla“. Pa nakon što smo pročitali ono nešto skromne kućne knjižne ostavštine, put nas je počesto vodio u školsku i gradsku knjižnicu. Bila je to prava „epidemija“ koja je mene dovela do novinarstva a brata do odvjetništva.
No, jedna knjiga ostajala je uvijek van našeg dosega. Otac ju je čuvao poput Biblije. Prebirao je i čitao njene stranice skoro svakodnevno. A mene je više odbijala nego privlačila. Bila je iskrzanih korica, ostarjela, uprljana od duge upotrebe i česta listanja, siva i debela.
Bacila bih ponekad pogled na naslov i to je bilo sve.
„Izgubljena armija“ od Heinricha Gerlacha! Tako se zvala. I evo je sada kod mene na radnom stolu dok pišem ovu priču. Sustigla me je očeva ostavština čak ovamo u dalekom Berlinu.
-Da vidim što je to moj otac tako revno čitao!- pomislim i ponesem knjigu kada sam prije nekoliko godina obilazila opustjeli roditeljski dom. Knjiga, ta omiljena očeva…čitam… tiskana je u Rijeci 1964. godine. Tad sam ja imala tek tri godine.
Na skoro 500 njenih stranica, odvija se doslovce agonija njemačke vojske pred Staljingradom. Izgubljena armija! A u sredini knjige i jedan je njemački časnik, hrvatski lik.
Moj otac je odavno pokojni. Majka također. A obitelj iz našeg malog gradića u Bosni i Hercegovini odavno je tjerana posljednjim nesretnim ratom, razasuta po cijelome svijetu. I sugovornika na ovu temu jako je malo.
Otac je rođen daleke 1921. godine. U vrijeme početka drugog svjetskog rata imao je dvadeset godina. Dok smo u osnovnoj školi učili njemački jezik znao nam je često pomoći u gramatici. I zabaviti nas rečenicom u stilu „Eine schwartze mačak uz dimnjak gegangen und eine Maus gefangen“, čemu smo se mi djeca naravno, smijali.
Kad smo bili nešto veći, čuli bismo rečenice „Pih kakva je to himna, Lijepa naša je najljepša! ili „I ja sam „pomagao“ partizanima, slao sam metke s druge strane!“ A sve bi ušutkala mati riječima: „Nemoj stari, djece!“
Jedanput je odnekud iz Njemačke, poštom stigao paket u kojemu je bila gomila letaka. Uznemirila se obitelj. Otac je pozvao povjerljivog susjeda Antu. Papiri su nestali. „Za Hrvatsku domovinu!“ stajalo je u naslovniku letka.
Nešto više iz očeve „ratne epopeje“ razjasnile su nama djeci, sedamdesete godine. Došao je u posjet jedan rođak „na radu u inozemstvu“. I riječ po riječ, saznao je, a i mi djeca slušajući razgovore odraslih isto tako, da je „tetak“ bio u ratu negdje u Njemačkoj. Pojavila se pred našim očima i očeva njemačka vojna knjižica. A rođak je ustvrdio kako na osnovu toga otac može dobiti čak i njemačku mirovinu. „Slučaj“ se otezao, rođak povremeno javljao te tvrdio da sve teško ide jer otac za te vojne službe nije bio ranjavan.
Na kraju je događaj pao u zaborav. Ustvrdiše poslije da je taj originalni očev dokument predan negdje u njemački arhiv. Ili izgubljen, poput armije u Gerlachovoj knjizi, tko će znati?! O tim se stvarima, nije smjelo razgovarati. Razočarani otac, živio je svoj „film“. A mati, najvrijednija radnica koju se može zamisliti samo je ponavljala: „Pusti stari, nemoj djece!“
Tako su brojne stvari ostale neizrečene. O njima, saznala sam, nakon očeve smrti, niti mati, jedanaest godina mlađa od njega, nije znala mnogo. Gdje je to bio moj otac za drugog rata? Pitala sam to nedavno i mlađeg mu brata. I saznala ovoliko.
Otac se za početka rata zatekao u ondašnjoj vojsci. Iz domobrana je prešao u njemačku regularnu vojsku. Imao je, tadašnjim riječnikom rečeno- i posilnog! Što navodi na zaključak da nije bio tek običan vojnik, vjerovatnije niži časnik. Na dokumentu kojega se i ja sjećam, a koji je nestao sedamdesetih godina, negdje u Njemačkoj, imao je šljem na glavi.
Stric kaže da je otac svojevremeno boravio u Njemačkoj i u Nürnbergu polazio protuavionski kurs. A da se nakon rata, čini mu se 1945. ili 1946. vratio u naš grad u jednom kamionu. – Iskočio je iz kamiona zamotan samo u vreću od brašna! Zvali su ga i na ispitivanje. Tadašnji „Bog i batina“ u gradu, Jusko Babić, partizanski vijećnik, rekao mu je, prema stričevu pričanju: Idi ti Stipo kući, znam ja da ti nisi nikoga ubio!
I tu završava sve što se o toj pripovijesti zna. Oca ili nas poslije nitko nije dirao ali niti ga igdje ikada pozivao ili birao.
A on je, ostavljajući nas da plovimo kako umijemo kroz stvarnost sada već bivše države, „uranjao“ svakodnevno i sve češće u „Izgubljenu armiju“ Heinricha Gerlacha.
Sad vidim, zaboravila sam oca da pitam mnoge važne stvari. A nazad se ne može. I ja sada, tražeći tko zna što, povremeno prelistam stranice „Izgubljene armije“.
Eto što može značiti jedna knjiga. I tko zna što će i ova nova Gojka Borića značiti nekim budućim generacijama. Dobro je da je tu. Da osvijetli i pojasni, podsjeti na neka vremena, ponudi odgovore na neka pitanja. Za autora i za sve one koji, poput mene, nisu stigli ili su zaboravili na vrijeme pitati!