SRETNI MATURANTI

CRTICE IZ ŽIVOTA
tekst i foto: Jakov Vranković
Koblenz/Vrijeme je kada mladi polažu svoje završne ispite, odnosno maturiraju. I ovdje u Koblenzu mladi gimnazijalci slave. Jedan važan dio života ja za njima. Sada slijedi više obrazovanje. Treba najprije vidjeti želje i mogućnosti …na koji fakultet se upisati, za koje zvanje se opredijeliti. Naših mladih Hrvata ima na svim gimnazijima. Mi smo ovih dana susreli dvojicu …Bože Serdarušić i Marko Topić uspješno su maturirali na ovdje popularnoj Biskupskoj gimnaziji. Slavlje je počelo zajedničkom svetom  misom u prekrasnoj crkvi sv. Josipa, koja je bila prepuna maturanata, roditelja, baka, djedova i drugih rođaka i prijatelja. A nastavljeno je potom u poznatom restoranu Palais, gdje  je slavlje u dobrom raspoloženju potrajalo do kasno u noć.
Njihovi roditelji ovdje su pronašli svoj drugi dom ali srce im je ostalo u dragom, nezaboravnom zavičaju. A oni?
Marko Topić: –Rođen sam u Koblenzu, imam još tri sestre koje su na zadovoljstvo roditelja maturirale na istoj gimnaziji. Tata je iz mjesta Ljubatović kraj Žepča a mama iz Žepča. Ovdje sam sretan, bio sam u folkloru, odgojen sam u našoj katoličkoj misiji, aktivan sam u ovdašnjoj NK Croatiji, standardni sam vratar i rado se družim s mladima. Naravno da rado idem kod tatine i mamine obitelji i tamo provodim dio svog odmora. Želja mi je da studiram za građevinskog inžinjera, nadam se ispunjenju želje, naravno sretan sam kao i svi u mojoj obitelji što sam maturirao.
Bože Serdarušić:– I ja sam rođen u Koblenzu. Naravno da sam tu zadovoljan, imam puno prijatelja a  naročito sam povezan s našom misijom, bio sam ministrant, danas sam čitač na sv. misi i aktivan u grupi misijskih tamburaša. Moj tata je iz Roškog Polja kod Tomislavgrada a mama je rođena Zagrebčanka, ovdje je došla sa svojim roditeljima kao beba. Inače sam iz velike obitelji, imam još četiri mlađa brata i sretna smo obitelj. Svaki godišnji odmor provodimo u zavičaju roditelja, Roškon Polju, dio na našem moru, naravno posjetimo i Zagreb i otok Hvar lijepo mi je doli i rado idem. Inače igram vaterpolo u ovdašnjem klubu i živim sretno i bezbrižno kao i svi mladi. Šta ću studirati još nisam odlučio, sad ću se malo odmoriti i onda ponovo knjiga …
Ovo je bila priča dvojice   mladih Hrvata ali ovakvih ima još jako puno diljem Njemačke.  U svom školovanju  nisu nimalo osjećali da ih sredina smatra strancima a to je dokaz da su lijepo integrirani.  A opet, nikada nisu zaboravili od kuda dolaze, gdje su im korijeni i gdje pripadaju. I na kraju,  uz iskrene čestitke Marku i Boži, čestitke i njihovim roditeljima. I njihove zasluge su velike. Nek Vam bude sa srićom i da Vam se ispuni želja za dalje školovanje. Neka Vas …i sve naše mlade naraštaje …na vašim životnim putovima, dragi Bog čuva.