ZNA SE!
piše: Emil Cipar
Ovih dana pojavio se na netu Registar hrvatskih branitelja. Izazvao je pravu buru reakcija …od onih da je bilo krajnje vrijeme da se to učini …do onih koji se nad tom činjenicom zgražaju.
Teško je o Registru raspravljati bez emocija. Činjenica jest da se u njemu nalazi gotovo pet stotina tisuća imena, što znači isto toliko povlastica. Da država nije u krizi, moglo bi se to nekako podnijeti, ali sada je to gotovo nemoguće.
Vlada i jedan dio braniteljskih udruga pozivaju se na zakon koji zabranjuje objavljivanje. Znači …počinitelj je prekršio zakon …objavljivanje je nemoralan čin. Tako gledano stvar je potpuno jasna.
Ali pokuša li se moralnost toga zakona malo detaljnije ispitati, vrlo brzo ćemo doći do spoznaje da je tu nešto trulo.
Razumijem da postoje osobe, koje su sudjelovale u ratu i koje bi imale problema danas, ako bi se obznanio njihov ratni put. Mislim da oni imaju pravo na zaštitu i da se njihova imena ne bi smjela objavljivati. Ali, to bi se moglo vrlo lako riješiti. Svaki branitelj koji ne želi da se njegovo ime obznani, mogao bi podnijeti zahtjev, pojasniti razloge zbog čega ne želi objavljivanje i njegovoj bi želji trebalo udovoljiti.
Moji razlozi za objavljivanje Registra su sljedeći:
U vrijeme Domovinskog rata bio sam često u Hrvatskoj, upoznao puno branitelja od Vukovara do Dubrovnika. Ne bih sada o uspomenama, ali zajedničko im je da su to bili obični ljudi. Puno od njih je poginulo, nestalo, ranjeno…
Preživjele srećem i danas. Privilegije koje imaju zaslužuju u potpunosti. Znam da to nije nikakva odšteta za traume koje su preživjeli. Mala je to satisfakcija, tek toliko da im se kaže: Nije bilo uzalud!
Sada se kao i svi ostali bore sa svakodnevnicom… obrađuju polja, rade u tvornicama, školuju djecu i još dodatno, negdje duboko u sebi nose neizlječive posljedice koje im je donio rat. I upravo oni mi kažu da nemaju ništa protiv objave Registra. I oni mi kažu da je nemoguće da ih je bilo pola milijuna.
Ali nisu samo oni-oni s kojima se susrećem u Brodu. Ponekad sretnem i ljude, koje sam za vrijeme rata sretao u Njemačkoj. Za neke od njih znam da su cijelo vrijeme rata proveli u Njemačkoj. Za neke se sumnja da sada uživaju braniteljske privilegije.
Takozvana Minhenska bojna je najveća vojna jedinica, koju je Hrvatska u vrijeme rata imala. Predsjednik Tuđman je 1996. u Hrvatskom saboru rekao da je u ratu sudjelovalo 360 000 boraca. U poslijeratnih 14 godina taj broj je neobjašnjivo narastao na pola milijuna.
Objava Registra mogla bi rasvijetliti misteriju. „Branitelji“ s moje liste ne služe nikome na čast. Znam da su cijelo vrijeme rata primali potporu od njemačke države, a sada su nepravedno uhljebljeni na račun hrvatskih poreznih obveznika.
Boriti se protiv dobro naoružanog agresora …mogli smo. Ali …protiv beskrupuloznih i besramnih protivnika iz vlastitih redova, nemoćni smo. I moja lista čeka. Priznajem …iako mi je „ratni put“ osoba s nje dobro poznat, potrebno mi je znati vode li se u Registru hrvatskih branitelja. Tek tada bi imao potpuno jasnu sliku o kakvim se borcima radi. Borcima za Hrvatsku, ili borcima za osobne privilegije.
Dokazati to ne mogu, dok se Registar ne objavi. I mada nikada u životu nisam nikoga denucirao, ovaj puta ću to učiniti. Na mojemu popisu su sedam imena, koje ću prvo provjeriti. Nadam se da i čitatelji poznaju neke.
Ali ništa se ne može dokazati dok se Registar ne objavi.
Da se je, ne daj Bože, ostvarila Šešeljova ideja o Velikoj Srbiji …uvjeren sam da bi ljudi sa moje liste, opet bili na „pravoj strani“. Sigurno bi sada bili u njihovom Registru.
Ali vlada ne objavljuje Registar. Predsjednik to želi, branitelji to žele, a narod jedva uspijeva prehraniti samoga sebe.
Imamo li što kriti? Ja nemam, branitelji nemaju, Predsjednik nema…
Ali uvjeren sam da sedam ljudi s mojega popisa to itekako imaju.