UPOZNAVANJE NEPOZNATOG: Sven Adam Ewin u zagrebačkoj “Sovi”
tekst: Luka Tripalo
foto: Dorotea Boch
Zagreb/ Nepoznat Netko donio je Jesen / u Sjevernu Sobu, a jedan potpuno drugi Nepoznat Netko – premda u mrežnom svijetu nadaleko poznat kao Sven Adam Ewin – donio je, barem posredno, poeziju u zagrebačku Sovu 23. 2., na tribinu u sklopu projekta Priroka koji organizira Svjetski savez mladih Hrvatska, podružnica globalne udruge World Youth Alliance.
Kako je osnovna ideja Priroka upravo okupljanje mladih književnih talenata oko rada na vlastitom pisanju uz podršku već afirmiranih pisaca, kao tema prve ovogodišnje tribine istaknulo se, mlađoj populaciji osobito poznato, stvaralaštvo najpoznatijeg hrvatskog književnog anonimusa – Svena Adama Ewina, koje su na tribini predstavili i komentirali urednik Ewinova tiskanog prvijenca Zmijski car, prof. dr. sc. Josip Užarević, te vrsni kritičar poezije prof. dr. sc. Krešimir Bagić.
Nakon priloga na radiju i televiziji te promocije prve Ewinove zbirke, ova je tribina bila prilika za nešto širi, pa time i istini vjerniji, govor o ovom autohtonom književnom fenomenu.
Tako je prof. Užarević detaljno opisao početak svoje prepiske s autorom iz koje su proistekle i mnoge njegove pretpostavke o građanskom identitetu skrivenom pod pseudonimom SAE-a, a također je govorio i o tome što zapravo znači biti urednikom pseudonimnog autora, kako je došlo do izdavanja same zbirke i kakvi su bili počeci ovog – riječima prof. Bagića – poetskog vulkana ili gejzira koji poeziju objavljuje od 2011.
Prof. Bagić iznio je kratku povijest pseudonima u hrvatskoj književnosti, na temelju čega je ustanovio da je ovo doista prvi slučaj u kojemu ne samo da je izvjesno da će autor ostati anoniman nego i sam pseudonim postaje dijelom njegova stvaranja.
Uz osvrt prof. Bagića na neviđenu medijsku pažnju koju je zadobio jedan pjesnik, Sven Adam Ewin predstavljan je nekolicinom pjesama, što su gosti tribine popratili govorom o karakteristikama njegova pjesništva: o prikrivajućoj virtualnosti i istovremeno neskrivenoj iskrenosti, vještini baratanja klasičnom formom, igrivom parafraziranju te sveprisutnoj ironiji.
No, kako se čini potpisniku ovih redaka, ovo je bila i prva javna prilika i za nešto kritičniji osvrt na fenomen SAE, te je bilo govora i o odnosu kvantitete nauštrb kvalitete i smisla pisanja te o tome koliko je Ewinova popularnost rezultat popratne pirotehnike i konteksta, a koliko zapravo proizlazi iz istinske dubine poezije i vrijednosti samog teksta.
Ipak, i prof. Užarević i prof. Bagić u zaključku su se složili oko toga da se radi o izuzetno plodnom, ali vještom, i eruditnom, jezično osjetljivom autoru, čiji se utjecaj na suvremenike već sada može dobrano nazrijeti – ne samo zbog njegove popularnosti među vjernim Facebook pratiteljima ili zbog prisutnosti u tekstovima drugih autora nego i zbog, njime potaknutog, povratka poezije iz književne nevidljivosti u očište svakodnevice.
Ili, još bitnije, zbog svakodnevnog osvještavanja da je taj povratak ne samo moguć nego i nužan – za sve nas.