TU SU RADI MENE

SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Neshvatljivo brzo i nepovratno prolazi vrijeme …nezaustavljivo teče…odnosi sve sa sobom …no sjećanja ostaju …i koliko god vremena prođe …zaborav ne dolazi …ništa se ne zaboravlja …sve je tu …zakamuflirano, potisnuto, gorke emocije umotane u fine tkanine blagog, svakodnevnog nespokoja …spokoja …postaju dio tebe i automatizmom ih spremaš …skrivaš …u najdublja skrovišta, odaje tvog vlastitog bića …u nadi da ih nikad nećeš morati tražiti …odmotavati i analizirati …raščlanjivati i prezentirati …ali i dalje je to skriveno tu …naslućuje se u tvojim očima … …mimici …govoru tijela …možeš bježati, ali pobjeći ne možeš …

E jebi ga sad, sve bi to ostalo netaknuto …ionako to nikoga ne zanima…da ti se u životu „čudnim putevima Gospodnjim“ ne dogode ljudi poput Sonje i Emila …po prirodi znatiželjni, malo munjeni, iznimno topli i dragi …prepoznaju te …zanima ih …mare i razumiju …i uhvatiš se u koštac s pisanjem …jer uvjerljivo vjeruju u tebe …čitaju između redova …ne postavljaju uvjete …suvišna pitanja …I počneš pisati …ovako kao ja …I pišeš prvi tekst, drugi, treći …niz tekstova …i svakim novim tekstom sam sebi postavljaš novi kriterij …barem tako misliš…a onda shvatiš …kao ja večeras …da to nije kriterij …nego samo još jedno od tvojih, vlastitih, unutarnjih  skrovište …odaja u koju ulaziš …da bi sam sebi razotkrio dio sebe …napisao nastavak …i što je najgore …to isto …što si napisao …iskopao …dijeliš s nizom nepoznatih ljudi  …

Eto ga Bože na …što sam odlutala …valjda je bitno …umjesto pera ja uzela kramp i krampam po svojoj unutrašnjosti …kao što nikad nisam i tako vam ja krampam danas, razmišljam i naletim na ovo divno sjećanje …biser …

Bila sam u četvrtom srednje, matura kuca na vrata …ne kuca …provaljuje …misliš da je to „najnemogućija“  stvar na svijetu …kao moraš se spremati za maturu …ne shvaćajući da te već četiri godine spremaju za nju …driblaju te ko’ mladog majmuna…sve te godine „razlika između čvrste dvojke i petice je neznatna. Onaj što je dobio dva, isto zna kao i onaj za pet…samo je onaj za pet to ljepše obrazložio“ … tješio me tata, kako mene tako i Sanu a onda prošle godine i Alexa …
I dođe i dan mature …Hrvatski jezik pismeno i usmeno, matematika (ne dao Bog nikome) ili prvi strani jezik …pretpostavljam da zaključujete što odabrah …i izborni …ja uze h…sociologiju…ništa nisam učila koliko onu gramatiku Težak-Babić …što mi se zgadila …i kao što vidite …ni dan danas ne znam složiti ispravnu hrvatsku rečenicu …ali eto …nekog vraga sam i znala …jer maturirah s odličnim …a konstatirala sam razliku između  dva i pet.

Dodjela svjedodžbe …skoro napisah diplome …ali i to će uskoro …mama i tata ponosni, rumeni i veseli …smiju se oko glave …radosni …ja još prva u imeniku …prva bivah prozvana …naš Simo uručuje svjedodžbu …on jednako ponosan kao i moji. Čestita od srca …a i sam srce …i kaže: „Mirela, pa nije valjda da je gotovo?!“…svašta prođosmo zajedno…dobiše svi svoje svjedodžbe …neki i ne …i opet rastanak …novi početak, veseo, zanimljiv…

Dođosmo kući i nisam još ni odložila sve one drangulije koje vucaraš za sobom …zvoni telefon …
Volim kad zvoni telefon, volim vidjeti i poštara na vratima  …ma ne smeta mi ni što račune nosi …ukoliko se među njima nađe pokoje pismo…instinktivno se bacim na telefon …ne na poštara …prije svih, viknem „Halo!“ u slušalicu i čujem šum, kvrckanje, prekidanje i milijun ostalih zvukova u slušalici, ali jasno i glasno mi odzvanja ime Annette Rönsch u glavi …i ne mogu sebi doći…

Kao da je netko stisnuo gumb i lansirao me 4 godine unazad …Annette  Rönsch je bila moja razrednica u Njemačkoj …tijekom dugog, toplog razgovora saznajem razlog njezinog poziva …nije mi to htjela preko pisma …pa me zove …čula se je prije par dana s mojom mamom …mama ništa to ni u ludilo nije nikad spomenula …čekala je današnji dan …uglavnom moj tadašnji njemački razred se odlučio za maturalno putovanje i kao destinaciju svog putovanja su se jednoglasno odlučili za Hrvatsku …i to za Otok Krk …jer nije daleko od Ogulina …i pod uvjetom da i ja budem prisutna!

Oni koji me poznaju, znaju da ja rijetko ostanem suzdržana, bez teksta ili komentara …to je samo rijetkima uspijevalo …nisam znala što reći …preplavilo me sve …sve se skupilo…kulminiralo …čujem udarac unutarnjeg krampa…puca ona fina tkanina prividnog spokoja i sve rane se otvaraju …jer nikad nisu zacijelile …

Nikad duži vikend, nikad veće iščekivanje…ne mogu ni spavati ni jesti …s tim dragim ljudima sam odrasla, dijelila s njima školske klupe u najranijoj dobi, učila od njih i s njima …učila se toleranciji, strpljenju i shvaćanju tuđih potreba …naučila da biti drugačiji ne znači biti manje vrijedan …upoznavala s njima različite kulture i običaje …bilo nas je svakakvih …multikulti …svi na svoju ruku posebni …raznoliki i jedinstveni…

Već u ponedjeljak sam sjedila u vlaku za Rijeku, zatim u busu za Krk …nikad dočekat …vožnja se svela na brzinu pješačenja, srce lupa, preskakuje, zastajkuje od uzbuđenja i euforije…konačno prešli Krčki most …kao da je 200 kilometara dugačak … cilj pred nosom …a na svakoj jebenoj stanici staje  … i konačno stigli na odredište …
Uputim se u hotel …u želudcu žele i ruke mi se znoje i vruće mi je i hladno mi je i smijala bih se i plakala …ulazim u predvorje hotela …misli od vlastita lupanja srca ne čujem…ali čujem samo gromoglasne uzvike, smijeh, vidim tako poznata, tako draga lica …ona djeca prije par godina sad su divni mladi ljudi …veselih i suznih očiju…
I kao da nema nikog u hotelu …kao da je stao cijeli svijet …kao da se ništa nikad nije dogodilo …kao da sam ista ona bezbrižna djevojčica prije par godina …ne doživljavamo ni upozorenja osoblja hotela …previše je tu emocija, previše dojmova i previše proživljenog da bi se čovjek mogao ponašati po pravilima kućnog reda …ne jenjava radost ponovnog susreta i gleda me 30 pari očiju istodobno…shvaćam da plačem …od kad sam ih vidjela…stojim, gledam, ne vjerujem i plačem …falili su mi tamo od kud sam došla…od kad sam došla …od kad sam otišla…
I ne teku tu samo moje suze, nego i njihove …suosjećaju…znaju…ne trebam se pravdati…ništa objašnjavati…ne pitaju previše …tu su, gledaju me …gledam ih …i još uvijek ne vjerujem …jer tu su samo radi mene …zbog mene …sve znaju …godinama me poznaju …kontakt nikad prekinuli nismo …pišem pisma …i dan danas pišem pisma …poznaju me od malena …tamo sam pustila korijenje …prenijela ga ovamo…hrabro presađivala…i raste…daje slatke plodove …veže divna sjećanja…a svako sjećanje jedan biser…dodala bi naša Sonja…