ŠIMO URLAUB

ISELJENIČKE PRIČE   Iz naše arhive/objavljeno 11. travnja 2010.

tekst: Emil Cipar

Prije nego što je postao Šimo Urlaub, bio je samo Šimo… ne mogu se sjetiti kako se prezivao, ali to nije ni tako važno …u svakom slučaju bio je obični, domaći Šimo, a prezime mu završavalo nekako na …ić.

Doselio je u Slavoniju odnekud iz Bosne, radio kao nadničar u šumi, oženio se i kao i svi ostali, jedva sastavljao kraj s krajem. Sredinom 60-tih zaposlio se u jednom poduzeću u gradu, nakon nekog vremena, kupio preko sindikata bicikl, marke “Pretis”, kao i milijuni drugih u Jugoslaviji.  Kako rekoh… obični domaći Šimo.

Možda je posebno bilo što Šimo nije znao voziti bicikl i dugo je učio, ali nikada tu vještinu nije svladao u dovoljnoj mjeri. Kada je svladao osnove išao je biciklom na posao, ali samo do ulaska u grad. Tu je obvezno silazio i do tvornice gurao bicikl pored sebe.
Nikada nije naučio voziti bicikl jednom rukom. Grčevito je držao upravljač objema rukama, čak i onda kada je trebalo obrisati nos. Time se Šimo nije dao zbuniti. Pokupio bi jezikom ono što se je dalo, ali uvjek je ostajao vidljiv trag ispod nosa. Po tome je Šimo bio prepoznatljiv.

Moj susjed je držao „Podrum“. Trebala je to biti veleprodaja pića, ali ubrzo se zbog relativno niskih cijena ti „Podrumi“ pretvorili u sastajališta i mjesta za druženje, mada je točenje pića „na malo“ bilo zabranjeno.
I Šime je tu znao navratiti. Moje vršnjake i mene je uvjek zabavljalo njegovo silaženje s bicikla. Na jednom pogodnom mjestu uvezao se biciklom u jarak pored ceste i onda se zaustavljao nogama na rubu jarka.

Jednoga dana Šimo je… kao i puno drugih otišao u Njemačku. Ja sam počeo raditi u „Orioliku“. Poduzeće nije mjesecima isplaćivalo plaće, a nikakva bolja mogućnost se nije nazirala. Njemačka je primala samo nekvalificirane radnike, a nije mi se ni išlo. Snalazio sam se tako da sam pomagao ocu u njegovoj stolarskoj radnji, ali ni on nije imao posla, ili ljudi nisu imali novaca plaćati mu usluge.
Poslijepodneva provodim uglavnom u druženju sa prijateljima kod susjeda u „Podrumu“. Skupimo nekako novaca za litru jeftinog vina sjednemo na neko stablo …susjed je imao i pilanu …i pravimo planove za neku bolju budućnost.
Ali ništa se ne događa. Ista scena ponavlja se iz dana u dan.

Jednoga ljetnoga dana godine 1972. pred “Podrumom” se zaustavi auto sa njemačkim oznakama. Iz auta izađe Šimo. Pogleda nas omalovažujućim pogledom, uputi se ka prtljažniku i otvori ga, a onda se uputi k nama, pazeći da ne uprlja nove sjajne cipele.
Izvadi maramicu iz džepa, raširi ju na stablu i oprezno sjedne. Mi se šuteći pogledavamo. Šimo uputi pogled na bocu jeftinog vina pred nama…

Daj zemljak donesider flašu onog konjaka… ma znaš jebogati… onog skupljeg. Nek momci popiju! A u onaj „gepek“ nameći piva koliko može stati. Meti i koju flašu likera …nek se ima i nek se zna da je Šimo na urlaubu. De popi i ti šta ‘očeš!

Ne znam šta su u tome času pomislili moji prijatelji, ali meni je moja budućnost postala toga časa, nijansu jasnija. Treba se potruditi naći posao u Njemačkoj, nema veze što primaju samo pomoćne radnike. Lakše je zaboraviti naučeno, nego naučiti zaboravljeno.
I nema veze što je Njemačka druga zemlja, što je velika nepoznanica. Toga časa učinila mi se vrlo bliska.
A Šimo je od toga časa dobio prezime, koje mu je u potpunosti odgovaralo… Urlaub. Bila je to jedina riječ njemačkoj jezika, kojega je u dvije godine naučio. Bio mi je u prednosti. Ja nisam znao ni toliko.

Odluka je donesena. Htio sam istoga časa provesti ju. Dotada nisam niti pomišljao na odlazak u Njemačku, ili bilo gdje drugdje, ali činjenica je bila da radom u Njemačkoj možeš kupiti dostojanstveni život, mjesečnu kartu za vlak, već prvoga u mjesecu, da se ne moraš kao kriminalac sakrivati od konduktera toliko dugo dok se poduzeće „nekako snađe“ i isplati nekakve akontacije. O autu, čak niti o novom biciklu, nisam niti razmišljao. Toliko toga sam htio, želio …ali nisam ni sanjati smio.

A Šimo Urlaub je to sve mogao. Mogao je otvoriti prtljažnik i narediti …meći! Mogao je reći …daj momcima onaj najskuplji konjak …mogao nam je dokazati da su škole koje smo posjećivali bezvrijedne, a znanje koje smo u njima stekli tek dovoljno da te obuzme osjećaj stida i nemoći. I to je mogao Šimo Urlaub učiniti jednom jedinom rijeći …meći!

U tome času nisam znao da postoji još jedna prepreka mojoj sreći. Još jedno veliko poniženje.
Počeo sam raditi na mome odlasku. Uskoro je sve dobijalo konture, trebalo je samo potpisati ugovor sa njemačkim poslodavcom. Taj ugovor sam dobio u jednom primjerku, ali na njemu su još nedostajala dva potpisa …moj i potpis njemačke liječničke komisije.

Došao je i taj dan. Bio je jedan hladni, magloviti dan u studenom. Njemačka liječnička komisija boravila je u Brodu. Nas tridesetak okupilo se u Domu zdravlja. Držali smo u rukama nalaze specijalističkih pregleda i čekali da nas prozovu. Ulazili smo u grupama. Na ugovorima su stajali veliki brojevi. Moj je bio 5780. I ti brojevi su bili prozivani.

Kada je 5780 došao na red …više se ne sjećam. Ušli smo nas petorica. Bila je to jedna oveća prostorija …nešto kao improvizirani ured i ambulanta u jednom. Za stolom je sjedilo nekoliko liječnika. Jedan od njih imao je naočale sa zlatnim okvirom i pojašnjavao nešto kolegi pored sebe.

Nama rekoše da se skinemo. Mogli smo zadržati samo nalaze i ugovor o radu. Mene je to podsjetilo na talijanske nakupce stoke, koji su u to vrijeme bili česti gosti stočnih sajmova u Slavoniji. I oni su pažljivo odabirali stoku za talijanske klaonice.

U jednom času pomislih na „Baladu o zaklanim ovcama“. Pri pomisli na izgubljene ovčje poglede došlo mi da pobjegnem onako gol. Da tresnem onome nakupcu sa zlatnim okvirima sve papire u lice… i ugovor sa brojem 5780… i nalaze… i rentgenske snimke i da pobjegnem.

Ali kamo?

Izmjeriše nam visinu, izvagaše nas…

Koliko beznačajno je u tome času bilo sve što si do tada naučio, pročitao, doživio… Vrijedilo je samo… tvoja mladost, težina, visina, tjelesna kondicija…

Neko vrijeme stajali smo tako goli pred čovjekom sa zlatnim naočalima. Bila je to vječnost… dovoljno da se prisjetiš da si pepeo, prah…

U jednom trenutku gospodin ustane, obiđe stol i priđe prvome u redu pruži mu ruku i reče mu nešto. Potom mu opipa mišiće, pokaže gestom da se okrene, promotri ga pažljivo od glave do pete i kimne potvrdno glavom kolegi za stolom…

Ja sam bio drugi po redu. I meni pruži mlitavu ruku… prozbori nešto, nasmiješi se i počne pipati mišiće. Pokaže mi da se okrenem… potvrdno kimne glavom kolegi…
Priđoh njegovom kolegi. On uze moje papire izdvoji ugovor sa brojem 5780 i potpiše ga. Potom mi pokaza da i ja učinim isto. Tri puta je trebalo potpisati, a jedan primjerak ostade meni.

Bila je to posljednja prepreka. Idućih dana doznah vrijeme odlaska, ali nekako me to nije više zanimalo. Svi moji dotadašnji snovi o boljoj budućnosti, postali beznačajni, glupi, prazni…
Početkom prosinca održava se u Brodu Katarinski sajam. Posjetih ga, jer je to bio uvjek važan događaj. Ali toga dana nije me zanimala kulinarska ponuda, niti društvo s kojim sam se namjeravo zabaviti i provesti. Vidio sam samo talijanske nakupce stokom i njihove domaće sluge. I ta stoka… krave, konji, telad… postala mi jako bliska. I njihova sudbina je ovisila o tome hoće li debeli trgovac u kožnoj jakni, nakon što ih izvaže, opipa, pogleda u zube… potvrdno kimnuti glavom svome kolegi. Ako to učini… čeka ih slična sudbina kao i mene… transport vlakom u daleko, veliko, nepoznano… Ne kimne li glavom… ostaju im prazne jasle.

O kako smo si tada bili bliski!

Tko zna kako bi moj život izgledao da sam toga dana kada je Šimo Urlaub, navratio kod susjeda, otvorio prtljažnik i rekao …meći, bio na nekom drugom mjestu.

Ali, ja sam toga dana sjedio kod susjeda, na trupcima, koji su tu čekali da postanu daske, letve, građevinski materijal…