POST FESTUM

piše: Sandra Marelja Muić
Dočekasmo i toliko željeno toplo vrijeme nakon proljetnih prevtljivih kiša. Zima se meteorološki prolongirala, te nas zaskoči prvi svibnja i  Praznik rada. Iako živim u dijelu Hrvatske gdje jedinica za rad iznosi jedan mali macchiatto, a ovaj praznik se tradicionalno slavi uz kakav improvizirani izletić ili barem oveći obiteljski ručak, čini mi se da nikad potištenije nije obilježen ovaj važan datum.

Dišperan i povučen, radni narod gotovo drži da  mu se ove godine ovaj državni blagdan skoro pa i ruga. Nevoljni oni koji rade, oni koji ne rade  i oni koji traže posla, sve kategorije u nultoj kategoriji optimizma, jednostavno ga nema. Ako na sam Praznik rada veliki supermarketi rade do 20.00, onda su valjda i onima sa najmanje empatije mnoge stvari jasnije. Znamo da u trgovačkoj djelatnosti žene čine najveći dio radne snage i znamo vrlo dobro kakvi su uglavnom radni uvjeti u toj istoj i koliko slobodnih dana imaju  i koliko dana svog života te iste provedu u večernjim satima  dok  nas je većina već spremila školske torbe za sutra i razmišlja što mora prvo ujutro obaviti. Obitelj kao nukleus zdravog društva, izmrcvarena i obespravljena radna žena kao nukleus obitelji. A …netko mi je tu jako tih, tiši , najtiši …iako mu pastvu čini baš takva radnička obitelj i puni nedjeljom drvene klupe i škrabice.

Samo mali broj je onih koji imaju sreću posjedovati radno mjesto pod suncem, još manje onih koji za taj rad dobivaju plaću redovnu, a onih koji rade ono za što su se školovali je, valjda, najmanje. Da nije ovog financijskog i egzistencijalnog dijela, zanemarili bi to potonje i samo komentirali racionalno: važno da se radi!  Da, isto tako naša braća u Bangladešu kažu: važno da ima ona kora kruha od prošlog tjedna, zar moramo imati normalan život, šta nam nije dobro i ovako u moralnom i socijalnom vegetiranju? O fizičkom vegetiranju da ne govorim.

Istina da je najvažnije “ipak da se radi“, ali na šta nam se sveo pojam rada i svega što ima epitet rada u Hrvatskoj?  Ja odmah pomislim na one silne ljude upalih očiju koji gandijevskim otporom čekaju ispred tvornica dok im se ne da ono što ih sljeduje – njihova zarađena plaća. Mnogi će čak i rado preći preko radničkih prava, samo da dođu do ono malo kuna koje ih već mjesecima sljeduju.

Pusti, …neka i …staž i …socijalno i zdravstveno, samo daj ono malo novčanica, samo nemoj da mi dijete ostane neupisano na faks u Zagrebu, pa da mora u radnike kao ja.

Ne sjećam se da sam ikad čula nekog sa desetljećima staža da je u takvoj situaciji tražio ikakvo priznanje, ikakvu premiju, ikakve udjele…samo ono najosnovnije, samo onaj jadni minimum prava na zarađeno. Uopće ne znam koliki je od početka godine, broj tih ljudi ostavljenih u pustopoljini beznađa i praznih ruku.

Puno više saznam iz medija o jednom oskarovcu koji nije izlazio iz Brioni odijela i Ferragamovih cipela  dok je potpisivao režiju za punjenje privatnih sefova. Mislim čak da se radi o višestrukom oskarovcu koji je požnjeo kipić za režiju, scenarij, glavnu ulogu i jednom prilikom i kostimografiju , kada se pojavio sa štakom u cameo ulozi.   Dotični, okružen bivšim suradnicima, sve kandidatima za oskara u sporednoj ulozi, hijenski se nasmije svaki put kada istupi iz kuće poradi sadašnjih pravnih obveza jer u mislima već zbraja koliki će račun ispostaviti Republici Hrvatskoj jer se , po njemu, i ovo ubraja u consulting usluge njegove  –  s obzirom da  pokazuju izvrsne rezultate na medijskom tržištu. Novine se prodaju samo tako, internet portali bilježe nebrojene posjete, gledanost kasnovečernjih vijesti ne pada nikako kada se pojavi milenijska faca iz Splita.