ŽALOSNI GOSPIN VRT

piše: Sandra Marelja Muić
Nekako su nam događanja u domovini postala izopačena, nekako svaki tjedan u tome nadmaši onaj drugi.
I dok se mogu pjeniti i bjesniti  i karikirati, sve je još u nekim zdravim ljudskim okvirima, ali kada skrpa tuga, kad okus u ustima postane pregorak i sve riječi zanijeme radi neljudskosti prema vlastitoj vrsti , e –  onda je gotovo kod mene.
Zaprepastih se neki dan kad su počele navirati vijesti iz  obližnjeg nam mjesta u zaleđu Zadarske županije. Jedno od onih mjesta koje nose stigmu užasa Domovinskog rata, napaćeno svirepim krvoločjem i obilježeno u gotovo svakoj obitelji nekim osobnim gubitkom iz tog doba, na najmalodušniji način se okomilo na jednu doseljenu romsku obitelj koja je sebi  tamo kupila zemljište za stanovanje.
To mjesto, poznato po svojoj privrženosti zaštitniku sv. Luki i izrazitoj marijanskoj pobožnosti koja se najviše očituje na sam blagdan Velike Gospe u vidu janjca na ražnju i koncerta neke poskočaste zvijezde, postade ovom prilikom bez zadrške najžalosniji Gospin vrt u Hrvatskoj.

Mora im se priznati, potpuno su lišeni licemjerja tipičnog za dalmatinsko područje, ne uklapaju se nikako u ovdašnju žabokrečinu hipokrizije  jer su jasno dali do znanja da svoj stav neće promijeniti i da je svaka noć duga i mračna.

Da je to kraj koji se i inače ne odlikuje nikakvom tolerancijom ili razumijevanjem ičega što prelazi zemljopisne okvire lokalne ceste, ovdje je u regiji svima itekako poznato, te se stoga većina žitelja ove županije  nije iznenadila njihovim negodovanjem zbog naseljavanja ikoga čiji je rodni list izdan u drugom kraju.  Ali, ovi su stvarno potvrdili svoju posebnost samim time što svaki put uđu u hrvatsku povijest po nekom tragičnom događaju. Ovaj puta nikako nisu htjeli ići maleni ispod zvijezda.

Ono što je sviju ostavilo bez teksta je …žica.  Metri čelične žice kupljene u veleprodaji  označeni sa crvenom trakom na vrhu koju su ti domorodci marljivo postavili oko kupljene parcele te nesretne obitelji.  Ne, nisam vidjela nigdje oznaku za radioaktivni otpad, stoku sitnog zuba ili odvod za fekalije – izgleda da im nije bilo pri ruci. Vidjeh i pročitah samo …kliješta u rukama, rovokopače, sijevajuće oči mještana  i stisnute usne legalno biranog im načelnika  koji je razvoj događaja počeo sa pravdanjem o narušavanju urbanističkog plana kojeg je općina  skupo platila da bi ga završio sa time da „neće jedan Rom zavaditi nas Hrvate“.

Vidite,  mjerilo za nacionalnu kvalitetu u dotičnom mjestu  općenito je -jedan Hrvat,  a mjerilo za nešto drugo, za čovjeka je – jedan Rom, koji se uz to,  igrom slučaja, zove Ante , ima hrvatsku putovnicu i cijelu obitelj punu hrvatskih imena od najmanjeg do najstarijeg šmrkavca.  Ne znam kako se zovu i ti prozivani šarplaninci, valjda je Ante bio dovoljno pametan da im nadjene imena  međunarodnog prizvuka, a oni dovoljno mudri da dobrano zađubre tih nekoliko plaćenih kvadrata dok su bili tamo.

Jedva čekam da počnemo brojati auta na granici i gurati mikrofon premorenim turistima pod nos da bi im zaželjeli dobrodošlicu u Kroejšu, ali onu stvarnu, prilično beznadežnu iako prelijepu, no još uvijek nastanjenu civiliziranim ljudskim bićima koji, eto, igrom slučaja moraju dijeliti državu sa jednom specifičnom zajednicom u zadarskom zaleđu, poprilično zaostalom u vremenu i prostoru.