ČIJA SAM KAD TVOJA NISAM

KOLUMNA POVODOM
piše: Sandra Marelja-Mujić
Jadranka nervozno prođe brašnavim prstima preko čela i ostavi snježni vrh na ionako skoro pa snježnoj kosi dok se nekoliko čestica brašna zaustavi na vrhu nosa.

-Sve , sve sam ja njima puštala …ama baš sve …ma, niti jednu želju im nisam odbijala… hoćeš u ovaj odbor, hoćeš u onaj, hoćeš cementaru, hoćeš željezaru, hoćeš tunel farbati, satove skupljati sve, ama baš sve… Čulo se lupanje po stolu dok je razvlačila tijesto za savijaču koje je postajalo sve tanje i tanje kao da je samog đavla istjeravala iz njega.

Lupanje je nadglasavalo i mali tranzistor koji je krkljao na hladnjaku kuhinje, a brašno je neprestano frcalo okolo po uokvirenim zahvalnicama braniteljskih udruga i katoličkom kalendaru,  komadić tijesta završi čak na papinoj posveti  i prekrije ono početno „jadr“ i ostavi samo  „anka“. Eto, ni tog posljednjeg traga muške naklonosti prema njoj nestade, sada je i ta posveta za neku Anku, i  što je najgore, opet je ona to sama postigla.

-Ma, da mi je samo znati odakle se ovaj fićfirić sad pojavio i šta hoće… ne bi da nam je ikad bilo jasno  šta se naslikava svugdje sa svojom kravatom …tresla je glavom …iskrsnuo odnegdje kao avet, on bi opet natrag …ma, nemoj … barem ne s tom kravatom i s tom njuškom, kladim se da ga na školskim zabavama nikad nisu birali za sentiš i da je stajao uvijek u kutu, iako je imao nove hlače. Neka i dalje stoji tamo …a, i ona plavuša iz Splita, kao da su se dogovorili…

Tijesto je postepeno dobivalo na gotovo božanskoj prozračnosti, fino i cilizirano ležalo je na stoljnjaku i čekalo sljedeći tretman.  S rukama na bokovima, zamišljeno se zagleda kroz prozor.

Na balkonu susjednog nebodera neko je mlado čeljade vješalo svoje rublje, odnosno nekakve fragmente istog, jer se božetebe nije moglo vidjeti poštenih gaća, sve neki trokutići i špagice u boji. Ote joj se dubok uzdah na tu panoramu i na trenutak zaboravi na svoj gastronomski pothvat. Pred oči joj se vrate boje i mirisi jezera na Bledu i trenuci sreće dok je sa slovenskim premijerom dogovarala arbitraže i metraže, a labudovi romantično klepetali oko njih.

Čežnja ju preplavi od glave do pete, te joj svaka europska zvijezdica na brošu zavibrira od toliko sentimenta. Jedna je čak prijetila otpasti u sir koji se kiselio u zdjeli čekajući da dođe na red. Umjesto zvijezdice, otkotrlja se jedna suza s lijevog obraza u zdjelu i ubrza proces kiseljenja.

 -Kakvi su to dani samo bili, nema tko me nije ljubio, šta u obraz, šta u ruku, šta …ehm …a, koliko je samo bronzera Silvio ostavio na mom reveru naginjući se neprestano prema meni i tapšući me po ruci …iako ga nisam bogzna koliko razumjela, nije pretjerano govorio o poslu, sav je bio u nekoj čunga lungi, ili bungi …ne znam ni ja više …jezici mi nisu nikada toliko išli, uvijek me taj engleski ubijao.

Zato sam i morala ostaviti torbu onda na podu kada sam se slikala sa Barackom …uh, a to nije bio dobar znak, torba na podu …to su oduvijek govorili kod nas …a, ipak sam ja njih sviju dalje trpila i smješkala se , makar bi me ispod stola uvijek netko gurnuo nogom i rasparao nove najlonke …ja bi se samo nasmješila …i udijelila bezazelni ukorić poslije …i zbilja ne znam zašto su svi tako neposlušni sada…

Nagla zaglušna buka s tranzistora ju trgne iz sanjarenja, Jadranka se pribra, te se rezolutno uputi prema hladnjaku i protrese mali Philipsov uređaj. Frekvencija se ponovo vrati u čisti zvuk i malim stanom se provuče glazba.

–čijaaaaa sam kad tvoja nisaaaaaaam… -šaputalo je iz zvučnika.