‘Pismo jednom zatvoreniku”, koje bi moglo biti na poticaj i ohrabrenje ne samo onima koji su na neki način ‘zaglavili’, već i onima koji su ‘na slobodi’, ali su zarobljeni svojim gorčinama, nepraštanjima i mržnjama …
piše: Dražen Radman
Već četiri godine i tri mjeseca boraviš u zatvoru gdje si, eto, dospio nakon što si pregazio onog dječaka ispred škole. Imao je svega osam godina.
Adrenalin koji bi te obuzeo svaki put kada bi sjeo na onaj prokleti motor, uzeo bi te pod svoje oduzimajući ti moć razuma, a dajući smrtonosni polet kojemu, eto, nije moglo ništa stati na put. Ipak, toga jutra, nešto je stalo na tvoj put. Jednom je moralo nešto, tj. netko stati. Stalo je to nevino dijete koje je tog dana, kao i prethodnih, veselo trčkaralo na bezopasnu mjestu, nakon završene nastave.
Da možemo vratiti vrijeme unatrag, toliko toga bismo, mnogi od nas, učinili drukčije. Trnje koje požanjemo govori jednostavnim jezikom – jezikom boli i(li) krivnje koja donosi i nesnosnu mučninu kakvu nismo htjeli. Da, kad bismo se mogli vratiti unatrag, zasigurno bismo izabrali neke bolje puteve.
Netko zna reći da se na grješkama uči. Dobro, ali što kad se čovjeku dogodi ovakvo nešto? Kad sred bijela dana, evo, pregaziš jedan dječji život i kada su, kao posljedica toga, još desetci života, iz obje rodbine, (gotovo) trajno narušeni?
Kako će se oni izvući, podignuti ispod preteška bremena koje se sručilo na njihove živote? Odakle će smoći snagu za nastavak življenja, a ne prebivati u moru suza ili moru gorčine?
Razmišljam i o tebi sada. Sjediš tu u ćeliji s još uvijek svježom slikom dječakova izraza na licu što ga je imao samo trenutak prije nego si udario u njega. Živiš s tim prizorom iz dana u dan, a nosit ćeš ga i kad izađeš na slobodu. No, znam da zrak koji ćeš tada udisati ne će biti lagan. Biti će ispunjen golemom težinom zbog krivnje koja će te neumoljivo poput komada stakla rezati po duši.
Uz prijezir i udaljenost gotovo svih do jučer bliskih ljudi, čak i nekih iz vlastite obitelji, bojim se da ćeš uspjeti pronaći put kojim bi mogao pokušati nadoknaditi ono što je u nepovrat oduzeto.
Čuo sam da si tih dana, kada se to dogodilo, htio da te nema. Da si poželio okončati svoj život. Na tvom mjestu, vjerojatno bih i ja tako mislio.
Možda i danas pomišljaš, barem ponekad, na nešto slično. Misliš, naravno, i što bi sa sobom kad ti za nekoliko godina istekne kazna.
Bit ćeš još uvijek mlad čovjek, ali čovjek s ozbiljnom stigmom, i to s jednom od najtežih – onom da si ubojica nevina djeteta.
Tko će takva čovjeka htjeti blizu sebe? Tko će ti htjeti pomoći ako budeš tražio pomoć? Hoće li te svi odbaciti od sebe ili te držati na dovoljnoj udaljenosti jer bi sve drukčije – bilo rizik i za njih same?
Sprema li netko osvetu zbog ovog što si učinio? Hoćeš li se u to vrijeme okrenuti nekom lošem društvu koje bi te objeručke prihvatilo, ali koje bi te vrlo brzo povuklo na neko novo dno?
Razumljivo, misao da za tebe više ne postoji budućnost jest i te kako razumljiva i logična, no ipak ne znači da mora biti i do kraja ispravna.
Ako bi imao malo strpljenja sa mnom, htio bih ti podijeliti svoje kratko razmišljanje u svezi drukčije mogućnosti u budućnosti.
Na početku bih ti odmah rekao da vjerujem u novo sutra – pa i onda kada su stvari otišle predaleko, tj. kad sve upućuje na to da uistinu nema nade s obzirom na ono što je nepovratno učinjeno.
Htio bih ti, ali nipošto olako, reći da za tebe postoji nada i da postoji put izlaska iz tunela. Taj put, dakako, nije ni lagan, a ni kratak.
No, možda je jedini. I možda bi vrijedilo barem razmisliti o njemu.
Moram te najprije pitati, a ti pokušaj barem nešto, ne naglas, odgovoriti. O čemu sada, za vrijeme odsluženja kazne, najviše razmišljaš? Čime se najviše puniš? Što se u tvome srcu događa?
Kako se postavljaš prema svojoj obitelji? Kako se postavljaš ili kako si se postavio prema majci i ocu onog dječaka?
Jesi li priznao svoju krivnju? Ako jesi, jesi li to na konkretan način izrazio onima koji su to trebali čuti od tebe?
Jesi li tražio oprost od obitelji tog dječaka? Jesi li tražio oprost i od svoje obitelji jer si i njima donio neizmjernu bol i žalost? Neki ljudi i na njih gledaju poprijeko kao na obitelj jednog bahatog ubojice.
Duboko vjerujem da se upravo tu, u području oprosta nalazi tvoja mogućnost za izlazak iz tame nutarnjeg, a ne vanjskog zatvora. U području traženja i davanja oprosta uvijek se nalazi mogućnost za novo vrijeme življenja. S određenim teretom, ali ipak.
Upravo se zbog nedostatka tog oprosta i događaju dvostruke i višestruke tragedije u životima ljudi kao užasan nastavak nekog prvotnog čina. Znam da, ako uopće razmišljaš kako dalje, ne ćeš moći ništa dobrog učiniti bez iskrenog priznanja.
O, kad bi mogao smoći snage i reći, gdje već trebaš, nešto poput sljedećeg:
”Ljudi, učinio sam gadnu stvar. Bio sam naprasit, pun sebe, nekako neiživljen. Bio sam luđak kojemu nitko nije mogao stati na put i koji je užasno zabrljao. Iako nemam na to pravo, oprostite mi… ako ikako možete. Učinite sa mnom i recite mi što god želite. Znam da sam zaslužio svaku osudu.
Da mogu vratiti vrijeme, radije bih da sam ja, tamo ispred one škole, umro toga dana umjesto nje. Razumjet ću i prihvatiti svaku vašu reakciju. Nemam pravo išta očekivati od vas.
Ako me ne želite više nikad vidjeti, trudit ću se biti daleko od onih mjesta gdje se vi krećete. No, ako vam ikada, ali zaista, ako vam ikada do kraja mog života bude nešto trebalo, rado bih vam pomogao… iako znam da je možda sada glupo to što govorim.
Ne mislim da bi to bilo neko iskupljivanje jer ga na taj način ne bih nikad ni mogao postići. To bi bila samo sitna gesta jednog bijednog čovjeka koji vam je nanio neshvatljivu bol koja se ne može ničim izbrisati ili nadoknaditi.”
Ovo je, uvjeren sam, ta mogućnost, taj uski put izlaska iz vlastita tunela. Ali znam da to, s druge strane, može doći jedino iz tvog istinski dotaknuta i raskajana srca.
Ne znam da li si dosad, u cijeloj toj situaciji, razmišljao o Bogu i duhovnim stvarnostima, o duhovnoj strani svog bića? Ako nisi zaozbiljno, nemoj to olako odbaciti kao naivnu priču za malu djecu jer bi mogao naivno propasti mnogo dublje nego to možeš i misliti. Makar možda doživljavaš da nema dubljega od ovog sada.
Pretpostavljam da u samoj dubini svoga srca znaš što bi trebao, ali i to da u sebi nemaš snage da se sam oslobodiš lanaca koji te sputavaju i čine težim od olova. Vjerojatno težina tvojih unutarnjih lanaca ima mnogo veću težinu nego težina svih željeznih zatvorskih rešetaka i vrata zajedno.
Jednom ćeš izaći van, no hoće li to biti prava sloboda ako i dalje budeš nosio tolike tone tereta na svojoj razbijenoj i umornoj duši? Da, mogao bi biti slobodan, a još uvijek i još više zarobljen.
Nije li osvjedočenje o vlastitoj nemoći da se oslobodimo unutarnjeg tereta krivnje, boli, straha, itd., upravo putokaz prema priznanju svega navedenog?
Oprašta li Bog onima koji mu svim srcem priđu i iskreno se pokaju, makar to bili najteži grijesi?
Zašto je Isus rekao onom drugom razbojniku na križu: ”Još danas ćeš sa mnom biti u raju!” ? Je li bio lud? Nije. Je li bio jeftino milosrdan? Nije. On mu je to rekao nakon što je ovaj iskreno priznao i pokajao se za svoju grješnost iz koje su i proistekla razna razbojstva.
Isus je vidio da srce tog čovjeka plače zbog svojih grijeha i da se gorko kaje.
Vidio je još nešto. Nakon kajanja je vidio novo, drukčije srce. Da je taj čovjek, obnovljen u srcu, mogao još neko vrijeme poživjeti, njegov život ne bi više bio razbojnički, daleko od samog Boga. Naprotiv.
To je, siguran sam, put i za tebe. I ne samo za one koji su takvo što ili nešto slično učinili.
Svi smo mi, u nekim trenutcima, spletom mnogih okolnosti i događaja, spremni učiniti grozne stvari. Ili smo ih već učinili, na neki drukčiji, ali ipak poguban način. Bez obzira na to što nismo imali namjeru.
Ne moramo svi dospjeti iza zatvorskih rešetaka pa da se tek tada zaključi da smo ozbiljni prijestupnici. Možemo učiniti nešto što sudbene vlasti ovoga svijeta ne će nikada registrirati i zbog čega ne ćemo nikada dospjeti u njihov zatvor. No, postoje i one druge, nevidljive, rešetke koje pritišću i u kojima je čovjek itekako zatvoren. Za koje dobro zna jer ih duboko osjeća i iza kojih čami sve dok se ne suoči s istinom o sebi samome. Sve dok ne prihvati Istinu odozgor koja je jedina u stanju zahvatiti duboko i donijeti vode u pustinju zvanu ljudsko srce.
Ovo ti pišem jer bih htio da se izvučeš, najprije iz svog nevidljivog blata … Da izađeš na slobodu. Uprkos preprjekama s kojima ćeš se susretati. Vjerujem da dovoljno toga ovisi o tvojoj iskrenoj skrušenosti i poniznosti, tj. želji da budeš bolji čovjek nego si to ikad bio.
Jednoga bi dana, možda, mogao kroz svoje gorko iskustvo svjedočiti nekim drugim mladim ljudima koji su puni sebe i adrenalina, a koji su takvim nabojem potencijalna opasnost za druge dječake i djevojčice. Za mnoge druge koji će im, u nekom nesretnom danu, stati na put.
Možda bi mogao, kad izađeš, djelovati barem na neke, kako bi se na vrijeme zaustavili jer bi, kao i ti, u nekom zlom danu mogli pregaziti i same sebe.
Jednog bi dana, eto, između ostalog, možda mogao činiti i dobre stvari. Možda i najbolje u svom životu. Možda bi zaista mogao pomoći nekima da se spase od svoje lude i pogubne vožnje ulicama ovog života.
Tvoj bi život mogao, iskreno govoreći, još uvijek imati smisao. A onaj dječak… On je, vjerujem, sada na sigurnom. Na mjestu gdje ga više nikada ne će nitko ničim udariti. Na mjestu gdje više nema boli i gdje vrijeme nikad ne prestaje teći.
Hvala ti što si me, ipak, saslušao do kraja.