Marijan Gubina: 260 dana
Je li je prošlo tjedan ili dva, danas se ne mogu sjetiti, no sjećam se da mi se u tom periodu život sastojao od spavanja, jaukanja, hranjenja i izmjene obloga.
Došao je dan kada sam počeo hodati, a nedugo zatim počeo sam i sa svojim uobičajenim radnim obvezama u obiteljskom domaćinstvu. Sreća u nesreći koja me zadesila i prikovala za krevet je ta što nisam išao raditi kod gospođe Kojčin jer, kada su me našli u krevetu, i sami su rekli da je sve ok. Kad se oporavim da se javim. Ne moram se žuriti. Kada budem radno sposoban, samo da dođem. Iskreno, nisam se žurio. Kod kuće mi je bilo dobro, a sama pomisao da odem u selo uzrokovala mi je veliku nervozu, veliki strah.
Kao i prije stradavanja, nakon radnih obveza zauzeo sam položaj na krošnjama drveta i, prateći situaciju na stazici i poljima, neumorno sam čekao svog tatu.
Dani su prolazili sve sporije i sporije, tuga za tatom bila je sve čudnija i čudnija i, iako smo dobivali različite informacije od vojnika i ljudi koji su nas posjećivali, s ciljem kontrole što i na koji način radimo. Uvijek smo radije prihvaćali vijest da je živ. Navodno je on u radnom logoru i jedan je od izdržljivijih radnika, što nam daje nadu da će izdržati, da će ga poštedjeti batina. Siguran sam, kad završe posao, da će doći kući. Pitanje je samo koliko imaju posla.
Ja kod kuće uvijek imam što raditi, čak u ovom trenutku kada nema tate, preostaje mi puno više obveza nego inače. No dobro, ništa mi nije teško, čak se osjećam izuzetno ugodno jer se osjećam važnim. Vidim da me sestre i mama s ponosom gledaju.
Unatoč velikom broju obveza i unatoč tome što sam već mijenjao polupane crijepove, koji su se izlomili prilikom pucanja na kuću, danas ih moram ponovo mijenjati jer sam jutros doživio nešto neuobičajeno. Iz daljine se čula jaka buka, koja se približavala sve brže i brže, sve glasnije i glasnije. Uplašen, priljubio sam se uz kuću, ne znajući što se događa i što će se dogoditi. U jednom trenutku došao je i taj bučan zvuk kojeg je nosio mali, ali brzi avion. Bio je toliko brz, da sam ga jedva vidio, a njegova snaga bila je potvrđena letenjem crijepova s kuće.
Još uvijek mi je fascinantno što tako mala naprava može imati tako veliku snagu.
Taj dan i sestre su mi pomogle da izmijenim crijepove. Zahvaljujući mome tati, koji me naučio postavljati crijepove na pomoćnim objektima i koji je ostavio rezervne crijepove, danas je naša kuća sigurna od prokišnjavanja. Veselim se obavljenom poslu i spoznaji da će tata biti jako ponosan na mene.
Spustio se mrak i već je poprilično neugodno na krošnjama, a i glad me tjera da odem u kuću. Spustajući se niz krošnju čuo sam da netko dolazi. Ukočio sam se od straha. To nije moj tata, to je više ljudi. Ponovo će napasti kuću. Spustio sam se niz drvo najbrže i najtiše što sam mogao. Utrčao sam u kuću i rekao svima da se moramo zaključati, da dolaze. Izrazi lica svih ukućana, pa čak i male seke Helene, bio je kao da su vidjeli vješticu. Boja njihovog lica mijenjala se iz sekunde u sekundu. Njihove oči otkrivale su činjenicu da oni svakom sekundom iščekuju nešto ružno.
Zatresla su se vrata, a mi samo što nismo popadali u nesvijest od straha. Pogledavajući se, postavljali smo pitanja jedni drugima hoćemo li otvoriti. Drugo silovito lupanje na vrata definiralo je našu odluku. Da, otvorit ćemo vrata. No, u ovom trenutku postavljamo si pitanje tko će otvoriti i što će se dogoditi kad ih otvorimo. Treći udarac u vrata i glasna zapovijed:
„Otvaraj!“ otkrivala je njihovu ljutnju što nismo već otvorili.
Njihova ljutnja utjecala je na mamu koja je prvo žurno krenula prema vratima, a onda je u jednom trenutku naglo usporila i bila sve sporija i sporija. Tihim uplašenim glasom im se javila:
„Evo me, stižem! Tko je?“
„Otvaraj, kravo, dok te nisam izrešet’o!“
Otvoriše se vrata. Skupili smo se k’o miševi i pogledom pratili što se događa u dijelu hodnika koji vidimo. Više smo se oslonili na sluh jer iz ovog kuta nismo vidjeli ulazna vrata. Čuje se nerazgovjetni razgovor. To je dobro, jer kad nema buke znamo da nitko nije ozlijeđen. Nedugo nakon otvaranja vrata ušetali su u kuću.
Bila je to grupica mladih ljudi obučena u maskirne vojne odore, naoružani sa svim i svačim. Iako su ulijevali strah i stvarali jednu neopisivu atmosferu, proučavajući njihovo oružje, divio sam se kako je sve na svome mjestu, divio sam se njihovom izgledu. Izgledali su kao pravi vojnici.
Nakon obilaska po kući, zasjeli su za stol i zamolili mamu da skuha kavu. Po mami se dalo primijetiti da je izgubljena. Ne zna jel’ da skuha kavu ili da kaže da nema kave. Bila je toliko uplašena, da je u nekoliko navrata vadila džezvu[1] i vraćala je nazad u ormarić. Na kraju je pristavila kavu. Dok se voda zagrijavala, oni su nas proučavali, nešto propitivali, rugali nam se svojim neslanim šalama. Malo malo su nešto šaputali, a onda se smijali kao luđaci. Stvorili su veliki osjećaj nelagode i izazivali strah jer, unatoč njihovom smijehu, ili možda čak zbog tog smijeha, osjećali smo da će se dogoditi nešto loše.
Mama im je poslužila kavu, a oni su iz ćuturica natezali rakiju koja je zasmrdila cijeli dnevni boravak. Nakon kratkog komešanja i šaputanja, uz kiseli osmijeh ostatka ekipe, jedan se uozbiljio i pitao mamu zna li da je Hinko poginuo. Mi smo se sledili, a oči su nam se ispunile suzama. Mama mu uz suze odgovara da je danas čula da radi i da je živ i zdrav.
„E, da! To je bilo danas, a sad je mrtav. Mi smo ga pokopali. I sad smo došli ovdje da vidimo što ti misliš. Misliš li ostati živa i sačuvati ovu djecu ili da i vas pobijemo?“
Skupljeni na krevetu, sestre i ja, samo smo se čvršće stisnuli jedni uz druge i povezali rukama, a mama je brisala suze sa svojih očiju. Bez jecaja, no drhtavim glasom im reče:
„Nemojte, molim vas! Ako treba ne’ko da strada onda sam to ja..“
„A zašto ti? Ipak si nešto radila. Ti si Ustaša, jelda?“
„Ma, nisam ja ništa! Ja sam majka ove djece i preklinjem vas da ako morate nekome naudit, da naudite meni.“
Uz plač ih je nastavila uvjeravati, a mi, vidjevši majčinu muku, zaplakali smo za njom.
„Pa to su samo djeca, koja nikome ništa nisu skrivila.“
„Ne bi se baš reklo da su djeca. Više liče na ustašku kopilad, a ova… ona je davno počela pušit. Znaš kako ćemo? Vidiš, ova najstarija ide s nama da počisti štab i onda se vraća kući.“
„Nemojte, molim vas, pa ja ću ići s vama! Sve ću napravit.“
„E, matora, ti se k’o kuja još tjeraš.“
„Molim vas, ljudi, nemojte mi to radit!“ plačući je molila mama, no bezuspješno.
Digli su se i krenuli prema sestri, koja je tada imala dvadeset godina, a mi uz pojačani plač, tj. vrištanje, okačili smo se oko njenog tijela, ne bi li je zaštitili od zlih ljudi. Nažalost, bili su jači. Preko i između nas, dvojica su je primila za ruke i počela izvlačiti iz naših ruku. Sestra je bespomoćno zapomagala. Njezino vrištanje zaustavio je udarac vojnika koji je oborio našu mamu. Krvavo lice ne zaustavlja mamu da ponovo primi vojnika za leđa, no drugi repetira pištolj s namjerom da ju ubije. Zahvaljujući sestrinoj hrabrosti, koja ga je zaustavila uz obećanje da ide s njima, mama, a i mi ostali smo živi.
Nikad zaboraviti !