Marijan Gubina: “260 dana”
Taman kada sam krenuo u dvorište da ga počistim, na kapiji su se pojavila dva čovjeka naoružani puškama s dugačkin noževima na njima.
„Mali Čaruga, gdje su psi?“
„Nema ih, mrtvi su.“
Ušli su u dvorište, prošli pokraj mene i zaputili se pravo u kuću. Krenuo sam za njima, no jedan se namrgodi i reče: „Tu čekaj!“
Nakon nekoliko minuta zaorio je mamin urlik. Utrčao sam u kuću i obgrlio mamu, a sestre su se nabacale na nas. Sestre su ispuštale iritantne glasove. Ne znam je li to plač, jecaj ili što, no bilo je ružno. Mama je kleknula ispred mene suznih očiju i jecavog glasa govorila kako me voli i kako će me uvijek voljeti te da sam ja najjači dečko koji sve može.
„Ti si, ljubavi, isti kao tvoj tata. On je jak i ti moraš biti jak. Ove čike će te odvest’ na posao i vratit’ će te kad padne mrak. Moraš bit’ vrijedan i napraviti sve što ti se kaže.“
„Dobro, mama, nemoj plakat. Ja znam radit’!“ bile su riječi koje sam jedva izgovorio drhtavim glasom.
„Idemo!“ zapovjedi jedan od njih, no ja se ne mogu ni okrenuti, a kamoli krenuti jer sestre su me toliko čvrsto obgrlile da mi je ponestajalo zraka. Jedan me potegne za ruku i iščupa iz njihovog zagrljaja te gurne ispred sebe i reče:
„Idemo! Nema stajanja! Vratit ćeš se naveče’, ako budeš dobar.“
I tako se Marijan ponovo nalazi na uskoj stazici dugoj kilometrima, koja vodi do ulaska u selo Dalj. Odmičući se od kuće, sve je tiši i tiši jecaj sestara i mame.
Ista je to stazica kao i prije rata. Ista je bila i 1.8.1991. kada su me njome vodili u zatvor.
Danas se razlikuje po tome što su uz stazu iskopani rovovi u kojima čuče srpski vojnici, uglavnom mještani sela i pokoji četnik[1].
Neposredno prije kraja staze, s lijeve strane, nalazilo se srpsko groblje. Nekad, dok sam išao u školu, s groblja se znao čuti patrijarh i jecaj tužnih osoba koje su ispraćale svoje najmilije. Znao se osjetiti miris jorgovana. Uglavnom je slika groblja širila tugu i žalost koja bi me najčešće pratila do škole ili pak do trgovine. Danas, na istom pravoslavnom groblju pokapaju pobijene Hrvate, a razlika je u tome što nema svaki svoj grob, što nema tužnih osoba koje ih ispraćaju, već se umjesto tuge i jecaja čuje smijeh i pogrdni komentari, kao da se slavi.
„I ti ćeš tamo ako ne budeš dobar!“
„Dobar sam!“ tihim glasom odgovaram čovjeku koji pali cigaretu za cigaretom.
Ulaskom u selo, kao da sam ušao u neko novo mjesto. S desne strane bila je cesta koja je vodila prema Vukovaru. Ta je cesta bila puna različitih vojnih vozila. Bila je puna vojnika koji su se veselili, no na puno mladih vojnika vidio se strah u očima – kao da su tražili put za bijeg. Pjesmu mještana prekinuo je kratki rafal, a zatim je ponovo krenula pjesma, uz pratnju nekolicine rafala. Osjećao sam se kao u drugom svijetu. Bio sam uplašen. Fascinantne su bile te zelene mašine s kotačima koji ne sliče na kotače.
„’Vamo dolazi!“
Okrenuvši se, vidio sam samo jednog vojnika koji me vodio. Isti mi zapovijeda:
„’Vamo ideš kod obitelji Kojčin! Od danas radiš za njih, dok ti ne dodijelimo drugi posao ili dok te ne ubijemo, ako ne budeš radio. Ukradeš li nešto ili se požale na tebe, budi siguran da ćemo ti ubiti i mamu i sestre. Tvoj tata marljivo radi da bi vi ostali živili. Tako trebaš i ti.“
Bio sam sleđen od straha. Više sam se bojao da nešto ne pogriješim, nego njih. Bojao sam se i nepoznatog, jer nisam znao gdje i kod koga idem i što me čeka za raditi. Ja ne znam baš sve. Ono što ne znam radio je tata.
Velika kuća s lijeve strane sazidana sa skupom žutom ciglom, na trenutak je zasjenila velike objekte u dvorištu na kojima su bili čardaci[2]. Velika vrata na pomoćnom objektu upućivala su na to da se iza njih krije još puno toga.
Ne sjećam se više imena kojim su dozvali jednog od Kojčina, no bio je to muškarac srednjih godina, duge brade, gustih obrva i mrkog pogleda. Sjeli su popiti rakiju, a ja sam kao ćuko ostao stajati na sred dvorišta. Ništa me se nije pitalo, ništa mi se nije nudilo. Nakon nekog vremena završili su ozbiljan razgovor. Kojčin je ispratio vojnike pa meni postavio pitanje:
„Kako se zoveš?“
„Marijan.“
„Odsad se zoveš Jovan i ako te ne’ko pita šta radiš kod nas, odgovaraš da nemaš roditelja i da se mi brinemo za tebe. Jasno?“ „Da.“
„Pitam jel’ jasno, Jovane?!“
„Da, čiko!“
„Nisam ti ja nikakav čiko, već gospodin Kojčin! Jasno?!“
„Da, gospodine Kojčin!“
„Dolazi ‘vamo da te upoznam s kevom. Keva[3] je stara, ali k’o zmaj. Njoj ćeš pomagati i nju ćeš slušati. Kevo, evo doveo sam ti malog parcova. Nije za ubit’, treba nam za radit.“