tekst i foto: Sonja Breljak …foto album ispod teksta
Berlin/ Na tom se skupu pjevalo, smijalo, radovalo i plakalo …sve zajedno …Pa kako to reći ćete? E tako, lijepo, dogodi se to, bude i radosno i žalosno, kad ljudi odlaze ili se vraćaju …e tko bi sad znao što od toga. Uglavnom, Zbor Hrvatske katoličke misije, onaj što za nedjeljnih misnih slavlja pjeva u crkvi svetog Bonifacija na Mehringdammu …priredio druženje u čast dvoje članova. Naime, Marija i Franjo Romić, dugogodišnji članovi zbora, narednih dana odlaze iz Berlina i Njemačke.
E sad ono …vraćaju se …i mogli bismo reći, a opet i kako …ostalim članovima zbora čini se kako oni odlaze pa rastanak ne pada baš lako. Djeci …njih dvoje što ostaju u Berlinu …da i ne govorimo. A onda još i ovo …Marija je rodom iz Koprivnice u Hrvatskoj. Franjo pak iz Travnika u Bosni i Hercegovini. A ovih dana putuju za Vodice. Tamo ih čeka njihova kućica i zasluženi umirovljenički dani. U njima će iščekivati dolazak djece, Monike i Gorana te unuka Tea, najdraže zanimacije. A neće zaboraviti sasvim sigurno, a ni oni njih, berlinske suputnike i pjevače zbora s kojima su proveli puno lijepih i dragih trenutaka.
Oproštaj u dvorani HKM Berlin donio je puno pjesme …Srce vuče južnom kraju gdje me dugo bilo nije, da još jednom u životu vidim svoje najmilije …pa darove onima koji odlaze …sabrane i darovane drage pjesme u pjesmarici …pa suze, zajedničku molitvu u crkvi svetog Sebastiana, druženje uz slastice koje su svi pomalo priredili …ugodne, dirljive trenutke …
– Ja sam došla 1968. godine iz Podravine, iz Koprivnice a Franjo iz Travnika. Imala sam 18 i pol godina. Krenula sam jer kod nas nije bilo posla. Počela sam raditi u Telefunkenu, radila godinu i pol a onda sam otišla dalje u drugu pa treću firmu. Imala sam sreću da sam ovdje završila medicinsku školu i počela raditi u bolnici. Franju sam upoznala u ožujku 1970. godine a vjenčali smo se u devetom mjesecu 1971. godine. On je po struci električar i uvijek se time bavio.
1972. nam se rodila Monika a Goran 1977. godine. Naš unuk, Teo, ima skoro dvije godine. Eto, ja sam iz Koprivnice, Franjo iz Travnika a vraćamo se u Vodice. Nismo htjeli ni k meni ni k njemu nego negdje drugdje. Tražili smo od Krka pa dalje a zaustavili se u Vodicama gdje smo kupili zemljište i napravili kuću. Ja sam imala jednu prijateljicu koja je sa mnom radila u bolnici 20 godina, bila je iz Vodica i uvijek je govorila …moje Vodice ovo, moje Vodice ono …pa eto!
U Berlinu smo 44 godine. Što mi je bilo najteže za to vrijeme? Pa najteže je ono kad su se rodila djeca a nemaš tu nikoga, nema rodbine. A dolje sam ostavila mamu, tatu, brata, sestru …A najljepše? To što imamo dvoje krasne djece i što sam ovdje imala mogućnost završiti školu i raditi kao viša medicinska sestra. Otišla sam u prijevremenu mirovinu ima već deset godina. Dosta naših vršnjaka se vraća ili to žele. Istina, vraćaju se opet i ovamo. I mi ćemo dolaziti zbog naše djece, unuka, to nas veže. I to je ono i žalosno …naši su roditelji bez nas živjeli i umrli i to je uvijek bilo teško i najteže padalo i njima i nama. Bojim da će se to dogoditi i nama. Ipak je danas drugačije, komunikacija, putovanje …pa mi smo za sat i pol u Berlinu …drukčije je sve i lakše nego nekada.
Druženje sa zborom značilo nam je puno, puno. Počela sam pjevati još 1969. godine u crkvi u Yorkstrasse. Onda sam se udala, došla su djeca i to se malo izgubilo. Onda sam počela dok je tu bila sestra Miroljuba pa onda sestra Fabiola ali ne ovako intenzivno kao zadnjih godina. Otkad zbor vodi Matija Čosić, imalo je to karakter jedne velike, složne familije. To je zato sad i teško, taj rastanak, ali takav je život, cijeli zbor nam je uvijek …zauvijek, dobro došao gdje god mi bili …rekla nam je kroz smijeh i suze Marija Romić, dok je iz dvorane još dopirala pjesma. Bit će je … zajedničke … još i ove nedjelje u crkvi svetog Bonifacija a onda bračni par Romić, putuje, odlazi, vraća se …e, tko bi ga znao što od toga …uglavnom, boli, dirljivo je, pa kako god mi to nazvali …Sretno bilo!