tekst: Marko Jareb
Eduardo je upravo stigao sa službenog puta. Na stolu ga je čekao objed. Istuširao se, pojeo i legao. Od umora utone u dubok san. U snu čuje da ga netko doziva. To ga zove kum Edo.
I on u snu s kumom Edom započne neobvezni razgovor.
“Kako si Eduardo”, reče Edo.
“Dugo se nismo vidjeli, slušaj imam ti mnogo toga pričati”, nastavi Edo.
“Kume Edo, najprije mi kaži tvoja općenita razmišljanja o nekim stvarima i pojavama oko nas”, upitao je Eduardo?
Na to će Edo:
„ Kako svaka medalja ima lice i naličje, tako o nekoj stvari svatko ima svoju priču, argumente i za i protiv, pa je istina, kako neki kažu o bilo čemu vjerojatno negdje u sredini, bez obzira koliko se netko trudio dokazati da je samo on u pravu, odnosno da je samo ono što on priča o nečemu istina, a ono što drugi govore o tome je laž.Međutim, istina je samo jedna. Kada neki događaj gleda više očevidaca i ako bi se tražilo od tih očevidaca da napismeno opišu što su vidjeli i kako su doživjeli taj događaj, vjerojatno bi se ti uradci dosta razlikovali. Recimo čak da se radi o nekoj banalnoj stvari npr. o nekoj nogometnoj utakmici i opisu načina postizanja golova na toj utakmici. Je li se to može primjeniti i na istinu samo opisujući je?
Ako je netko bio aktivni sudionik u nekim događajima nastojati će, što je u jednu ruku i ljudski, prikriti svoje slabosti ili krive poteze u tim događajima. Malo je onih osoba koje će obznaniti javno svoje greške i otvoreno priznati da su ovdje ili ondje pogriješili. Nitko nije bezgriješan, jer tko radi taj i griješi.
Pogotovo će netko nastojati prikriti nešto o sebi, ako zna da bi to moglo škoditi njegovoj karijeri, poglavito ako je među aktivnim sudionicima nekih događaja dolazilo do sukoba u mišljenjima, odnosno razmimoilaženja u pogledima i ako je netko morao otići s funkcije zbog toga.Onaj koji je iz bilo kojih razloga morao otići s nekog položaja, i ako bude nekada javno pisao o tome, pred njim je velika odgovornost kako će prikazati sebe i svoje neistomišljenike u tim događajima. Međutim, ako se odluči netko pisati javno o nekim događajima u kojim je aktivno sudjelovao, onda on mora zbog budućih naraštaja nastojati biti objektivan u svojim stavovima i prosudbama. Vrijeme je faktor koje neupitno pokaže tko je bio u pravu, a tko nije. Ljudi bi trebali pisati objektivno i istinito bez obzira koliko to bilo bolno, a ne osvetnički, s mržnjom ili neistinito.
Za postići neki cilj potrebito je znanje, volja, energija i hrabrost. Znanje je uvijek bilo i ostalo najskuplje. Ne može se znanje crpiti samo iz knjiga, jer sve ne piše u knjigama. Dosta se znanja stiče iskustvom koje se prenosi iz generacije na generaciju. Ljudi nemaju baš navike da puno čitaju knjige, pogotovo kad slabije vladaju s nekom materijom. S druge pak strane ljudi nemaju ni novaca da kupuju knjige jer su knjige prilično skupe, a za kupovati knjige ljudima bi trebao biti bolji standard, kao npr. u zemljama Damazorike i Neboderike.
U razvijenim simpatilističkim zemljama ipak vladaju samo interesi, a ne simpatije. Eto npr. na Prastarom poluotoku, gdje je bilo prije mnogo ratova i buna, Olofka je članica Paltomata, a nije članica Saveza Damazorika, Nilsanka je članica Saveza Damazorika, a nije članica Paltomata, dok je Jansanka članica i Paltomata i Saveza Damazorika, a njeni građani na referendumu nisu prihvatili kouro. To je najbolji pokazatelj da među njima nema simpatija već samo interesi. Zašto ne bi tako u budućnosti bilo i na prostorima gdje je na zemljopisnoj karti i Lipirka, jer znamo da na Prastarom poluotoku danas vlada mir, suradnja i demokratska načela među državama i njenim narodima.
Svaka ptica leti u svome jatu i ako je u tuđem jatu, pa koliko god imala u tom jatu i jesti i piti, pitanje je, je li zadovoljna i kako se osjeća u tom jatu. Ako u tom jatu ta ptica ide nametnuti neke svoje navike ili poglede, sigurno će joj to teško prihvatiti ostale ptice koje vladaju u tom jatu. Mogu je prihvatiti ako se nje boje ili ako gazde u tom jatu smatraju da bi ta ptica mogla biti od koristi i interesa za njih. Dok su interesi u pitanju onda će je vjerojatno privremeno prihvatiti, ali je samo pitanje vremena kad će je odbaciti. Ta ptica ipak mnogo pati, a prividno joj je dobro. Što toj ptici preostaje? Preostaje joj da se asimilira u tom jatu i prosto rečeno da zaboravi svoje korijene ili da se vrati u svoje jato ako ga može pronaći. Kompromis je moguć ali nije najsretnije rješenje. Tako su studenti brucoši u veleučilišnom kampu iz svih krajeva bili svi zajedno i družili se neko vrijeme dok nisu malo bolje upoznali ljude i sredinu, a onda su se počeli priklanjati, svatko svome jatu.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje o bilo kome pitanju. U Neboderici kažu da je bolje da se o nečemu išta govori, nego da se ne govori ništa. Onaj tko iznosi svoje mišljenje o nekom pitanju, dolazi pod udar kritike. Kritika je dobra ako je dobronamjerna, ako nije osvetnička ili revanšistička. Postoje li pitanja o kojima nije poželjno javno govoriti? Koja su to pitanja? Tko je bio toliko utjecajan i zbog kakvih ciljeva, da je doprinio takvom stanju? Koliko su ljudi spremni otvoreno govoriti o nekim pitanjima? Na sve te upite potrebito bi bilo jasno odgovoriti. Je li to baš moguće?
Sloboda rada i djelovanja je pravo koje bi trebalo biti zagarantirano. Je li to u praksi baš tako? Ni slobodni umjetnici odnosno oni koji se bave slobodnom profesijom nisu baš neovisni po tom pitanju, jer i oni svoju egzistenciju osiguravaju međusobnim poslovnim kontaktima i interesima koji iz njih proizlaze.Najlakše je nekome prilijepiti etiketu i onda si obilježen. Ako taj živi i radi u maloj sredini onda je on obilježen za cijeli život u toj sredini.Taj najbolje zna kako je nositi taj teret. Ima li ponosnih, poštenih i dobročudnih ljudi koji naprosto ne mogu šutjeti o nekim stvarima? Naravno da ima, ali su usamljeni. Ponekad se ne mogu sa svojim stajalištima izboriti da se čuju u javnosti.Čudne su okolnosti pod kojima se formira javno mišljenje, kako se donose odluke i tko ih donosi. Naravno da postoje neka pitanja o kojima nije baš dobro javno govoriti, ali postoje ljudi koji o tim pitanjima ipak javno govore.Da nije tih ljudi javnost bi bila zakinuta. Jesu li ti ljudi u čemu zakinuti kada o tome javno govore? Za što su zakinuti? Koliko su materijalnih dobara zbog toga sebi oduzeli? To samo oni znaju. Malo tko zna kako se ti ljudi osjećaju. Jesu li im srca ispunjena gorčinom ili im je savjest mirna i čista? Jesu li zadovoljni sami sa sobom ? Kako se ti ljudi osjećaju i kako im je u duši, to samo oni znaju i možda njihova najbliža okolina ili obitelj.
Nije pametno dirati lava dok spava. Lava su proglasili za kralja životinja. Zna se što kraljevi misle o sebi, sve naj, naj. Kraljevi vole da im se sve lijepo govori, ne vole da im se proturječi. Oni su opsjednuti vlašću. Kažu da je vlast slast i mast, snaga i moć. Pa ipak jesu li svi kraljevi sretni kao u dječjim pričama? Što je s duhovnošću u kraljeva? Koliko su kraljevi bogati duhom? Po mom mišljenju vrlo malo. Kraljevi misle samo na sebe. Njima je samo važna vlast i nikome oko sebe ne vjeruju. Samo misle kako im netko sprema urotu i da ih samo žele svrgnuti s vlasti. Spremni su za očuvanje svojih pozicija i vlasti na sve, pa i na osvete u krvi. Međutim, i kraljevi su ranjivi. Mnogi od njih imaju svoje komplekse i slabosti i kriju ih kao zmija noge. Nema čovjeka koji nije ranjiv.
Ako ubodeš lava štapom dok spava, može se preniti iz sna i instinktivno te udariti šapom, kad se skroz probudi može te rastrgati i pojesti. Zato narod ne kaže za ništa, ne diraj lava dok spava. To znači da s onim tko bi te mogao ubosti rogom moraš ići niz dlaku. S rogatim se možeš bosti samo ako znaš neke njegove slabosti ili grijehe i da ga s time držiš u šahu, te tako dođeš do svojih određenih ciljeva. Ako ćeš stalno ići niz dlaku, malo će ti toga ići u “piriju”, ali ponekad koliko se god trudio mnogo toga ide i niz “piriju”. „