Marijan Gubina: 260 DANA
Došao je dan kada sam i ja morao ponovo na rad u selo. Moj prvi susjed Miloš se pobrinuo za to.
Prvo ponovo kod obitelji Kojčin, gdje je sve bilo uobičajeno. Dobiješ zadatke, odradiš veći dio, dobiješ vrč domaćeg soka, nešto za prigrist i idemo dalje – dok se ne smrači. No dobro, nitko me nije tukao, nisu me vrijeđali, čak se u nekim trenucima moglo nakratko osjetiti i suosjećanje.
I taman kada sam dobio nekoliko dana slobodno, već drugi dan je moj susjed Miloš dobio informaciju od svog sina da sam kod kuće. Došao je kod mene, lupio mi šamar i pitao zašto nisam otišao raditi. S poda, cmizdravim glasom sam mu odgovorio da su mi rekli da dođem za nekoliko dana, na što me šutnio nogom i prijetećim glasom rekao:
„Govno malo, ćaleta ti sad nema i sad slušaš mene! Ako te ne’ko pusti, meni javiš da ti dam novi posao! Mrš u moje dvorište! Misliš da tamo nema šta za radit?“
Trčeći sam krenuo, a onda me zaustavio.
„Dođi ‘vamo! Ponesi ove pecaljke i pazi da ne slomiš vrh.“
Radilo se o pecaljkama i priboru moga oca. U nekoliko navrata, uz pomoć njegovog sina koji je bio svega par godina stariji od mene, a nosio je pušku, prenio sam sav pecaroški pribor, a Miloš je pregurao i tatin motor. Zatim sam dobio vile i zapovijed da očistim svinjac, što i nije bio neki veliki posao, s obzirom da sam navikao čistiti svoje svinjce, u kojima je bilo puno više za čistiti. Javivši mu da sam gotov, zaradio sam udarac nogom u guzicu i nekoliko pogrdnih riječi te zapovijed da se ujutro u 7 sati nacrtam ispred njegove kuće.
Tu noć sestra nije nigdje išla, no nije ni spavala. Ujutro kada me mama probudila, ona je sjedila na istome mjestu, u istom položaju kao i kad sam išao spavati. Izgledala je sve lošije i lošije, sve bolnije i bolnije.
Moj dobri komšija[1] našao mi je novo radno mjesto i nove zadatke. Njihov štab bio je moje privremeno radno mjesto. Lagano posipanje kapljica vode po podovima pa zatim metenje bio je najlakši posao koji sam dosad radio. Gotovo da i nije neki posao, no pritisak koji sam osjećao u tom okruženju bio je iznimno naporan. Pretučeni ljudi koje su dovodili i odvodili te njihovo vrištanje i na kraju jecaj, urezao se u mojoj glavi. Pogledi tih zločestih ljudi isisavali su energiju iz mene, no strah nije dao da klonem. Nabijao je adrenalin u mene koji mi je davao snage da izdržim.
I tako se scenarij ponavljao iz dana u dan, a ja sam iz dana u dan čekao trenutak kada ću vidjeti svog tatu. Umjesto da vidim tatu, dobio sam zapovijed da uzmem tačke, metlu, lopatu i amper[2] te da se nacrtam u školi.
Super – pomislio sam – neće me više proždirati pogledima, nema više provokacija i pogrdnih riječi. Sa zadovoljstvom sam se uputio prema školi, no nakon nekoliko metara zastao sam u strahu. Pogledom sam oko sebe tražio moguću opasnost. Tražio sam mladiće koji su me pretukli do smrti. Razmišljao sam da pobjegnem kući. Bio sam svjestan da, ako pobjegnem, da će i oni doći i da će zbog mene nastradati svi – moje sestre, moja mama. Nisam to mogao dopustiti. Sitnim koracima i budnog pogleda krenuo sam prema školi, moleći Boga da se kući vratim živ.
Prilazeći školi vidio sam masu ljudi. Neki su bili vojnici, neki civili, no rijetkost je bila da neki civil nije naoružan. Njihova lica bila su različita: neka su bila ozbiljna, neka uplašena, neka zadovoljna. Na nekolicini ljudi primijetilo se da su posebno zadovoljni. Njihov smijeh i komentari odavali su njihovo lucidno stanje.
Primijetili su me. Jedan po jedan okretao se prema meni. Osjetio sam sve silne poglede koji su stvarali neopisivu nelagodu i strah u meni. Dvojica su mi prišla i pitala što radim ovdje.
„Nastava je davno završila!“ drugi je dodao.
„Pusti, dete došlo na popravni. Dođi ‘vamo, bi’će posla do preksutra.“
Krenuvši za njim, prolazio sam kroz sve veću i veću gužvu. Imao sam osjećaj kao da će me gužva pojesti. Ulazeći u školu strah se povećavao. Komešanje ljudi stvaralo je takav pritisak da sam imao osjećaj da će zrak eksplodirati. U jednom trenutku začuje se oštar glas:
„Miiirno! Pripreeemaaa!…“
Uspio sam provući glavu između ljudi. Uz zid hola poredani su ljudi. Neki jecaju, neki žmire, no većini teku suze i svi se tresu.
„Pali!“
Grmljavina u holu izazvala je bol u mojim ušima. Oborila je sve ljude iz vrste, čak je i jedan njihov iz mase pao na tlo vrišteći i držeći se za nogu.
Brzo su ga pokupili i iznijeli van. Za njima su krenuli i ostali. Očito je da sam svima stajao na putu jer su se svi odgurivali od mene, a ja sam se kao loptica pomicao lijevo, desno, naprijed, nazad.
Jedan me čovjek povlači za zuluf i unatoč tome što sam stao na prste, iz mene nije izašao ni glas. Čak nisam ni zaplakao. Ne znam jesam li uopće i razmišljao. Poprilično prazan, čuo sam svaku treću riječ tog zlog čovjeka. Bilo je lako za shvatiti što mi je govorio:
„Skupi govna u tačke i odvezi u kamion! Počisti hol jer ćeš ga lizat’!“
Ostalo su bile suvišne uvrede.
On je otišao, a ja sam ostao stajati na mjestu. Obuzeo me čudan smrad. Spoj baruta i ljudske krvi poseban je smrad koji, i dvadeset godina poslije, izaziva iste reakcije. I dvadeset godina poslije pojavi se niotkud. U liftu, u toaletu restorana, s vremena na vrijeme pojavljuje se svuda, bez najave, bez povoda.
Stajao sam možda pet minuta, možda sat vremena. Osjetio sam samo smrad i bol u nogama, no šamarčina koja me obara s nogu, pomaže mi da dođem k sebi. Kao da sam se probudio iz sna.
„Marš tamo uza zid, govno malo neradničko!“ bile su riječi jednog od civila koji je uperio pištolj u moju glavu.
Bio sam svjestan da ću podijeliti sudbinu s palim ljudima. Zacvilio sam kao ranjena životinja. Kroz glavu su mi prolazile slike svih najmilijih. Bolan udarac u guzicu pomjerio me prema zidu pokraj kojeg su ležali leševi. Krajičkom oka pogledao sam u taj komad željeza koji se tresao u njegovoj ruci. Hvatajući taj isti komad željeza, čovjek u posebnoj uniformi, posebnog glasa, spasio mi je, već izgubljeni, život. Ljut je bio taj civil što me nije ubio i što je ostao bez svog pištolja, no vojnik u uniformi, koja se razlikovala od svih, bio je poprilično ozbiljan i odlučan da mu ne dopusti da me ubije. Pričao je nerazumljivim jezikom, no zločesta osoba shvatila je sve, kao i ja njega:
„Smeće malo, sad si se izvuk’o, no ne pometeš li ta govna, neće te spasiti ni cijela Ruska armija.“
Prišao mi je taj vojnik i nerazumljivim jezikom prozborio nekoliko rečenica. Unatoč tome što nisam poznavao njegov jezik, bilo je sve jasno. Žalio me, htio je da odradim zadani zadatak, da pokupim leševe. Brzim korakom izletio je van.
Koliko god mi je bilo muka, koliko god me bilo strah, podigao sam kolica, uzeo lopatu i krenuo prema tijelima. Našao sam se uz krvava raskomadana tijela iz kojih je tekla crna krv. Jedno tijelo zarobilo je moju pažnju. Treslo se kao da je uključeno u struju. Opet sam samo stajao. Stariji čovjek potapšao me po ramenu i rekao:
„Jao, dijete, što ti učiniše? Ova naša stoka nema milosti. Bog će da im sudi za ovu bolest. Drži kolica, maleni.“
Stavio je kolica ispred mene, a moje ruke na ručke i rekao:
„Čvrsto drži kolica. Ja ću ti pomoći da se što prije makneš od ovoga. Ajde drži, da prije vidiš mamu i tatu. Jesi ti od Čaruge mali?“
Potvrdno sam klimnio glavom.
„Ćaća je živ. Radi u Aljmašu. Možda je već sad kod kuće.“