MIRIS KRUHA

Marijan Gubina: “260 dana”
U kući je bila čudna, dosad neviđena, atmosfera. Ne mogu reći kao u zatvoru, no sigurno nije kao u normalnoj obiteljskoj zajednici. Tišinu je prekidao jecaj i stenjanje oca. I taman kad je mama došla u fazu da liječi tatu, osjetio se miris kruha iz peći na drva. Usta su se punila slinom. Unatoč tome što se počeo miješati miris kruha i rakije s tatinih obloga,  prevladavao je miris kruha. Kruha kojeg smo bili toliko željni da smo skoro prekinuili pečenje i pojeli ga prijesnog. Mama nas je uputila na kupanje, a mamina molba bila je svetinja. Unatoč tome što nam je draže gledati kroz mali stakleni otvor na peći, uputili smo se prema kupatilu na kupanje.

Kako je bilo samo jedno kupatilo, pravila su se znala. Jedno po jedno, od najmlađeg ka najstarijem. Prekrasan miris kruha ubrzo je nestao iz moje glave. Zamijenio ga je užasni smrad vlastitog tijela, koji je izvukao smrad leševa iz moje podsvjesti. Više nisam znao je li to moj smrad, smrad zatvora ili je to smrad leševa iz kanala. Pažljivo i sporo sam odvajao čarape sa svoga tijela. Gotovo da su se stopile s kožom. Veliko olakšanje je bilo kada sam skinuo poslijednji dio čarape, no smrad i prizor onoga što vidim u sekundi je ubio olakšanje. Moje noge, osim što su smrdile po crknutoj životinji, bile su prepune ranica iz kojih je lagano curila krv, no krv je imala drugačiju boju. Možda je bolje reći tekućina. Tekućina koja je bila žuta, smeđa, crvena.

Napokon sam ušao u kadu i prvi put se nisam bunio što me kupa sestra. Čak naprotiv, bio sam sretan što nisam sam i što me tješi riječima kako to nije ništa opasno i da će to proći.

„Evo pogledaj! I Gabrijela ima to. Evo vidiš da ona ima isto po cijelom tijelu.“

Plačući sam rekao: „I ja imam na rukama, na leđima… Joj, peče me voda! Mamaaaaaaaaa!“

„Braco, nije vruća voda, nego te peku ranice. Moram ih oprat da prođe.“

„Zorice, šta se dešava? Šta je bilo, mamino?“ upita me mama, a ja kada sam vidio njen izraz lica, koji se nije micao s mojih rana, počeo sam plakati kao lud. Nakon tješenja i mukotrpnog uvjeravanja mame i sestre kako će to proći, prestao sam plakati kao luđak i jecavim glasom započeo s mnogobrojnim pitanjima:

„Šta je ovo?“

„To su, ljubavi, ranice u kojima imaš gnoja i to će proći kad mama namaže s guščjom masti. Nemoj češati jer ćeš si i tu napraviti takve rane.“

„A šta je to?“

„To je, ljubavi, svrab i to će proći. Samo ćeš se morat mazat pišalom.“

Nasmijao sam se jer sam siguran da me mama zeza kako bi me oraspoložila. Uspjela je. Smijem se ja, sestra umire od smijeha, a za njom i mama. Svi smo se smijali. Bio je to jedan od rijetkih  lijepih trenutaka u mojih 260 dana zatočeništva. Ironično – smijali smo se, a na kraju sam plakao jer sam se stvarno morao zalijevati vlastitom mokraćom.

Te noći kruh se morao ohladiti da bismo ga smjeli jesti, jer vruć kruh izaziva bolove u trbuhu. Juha se jede vruća, no mama je morala održavati toplinu dok se tata ne probudi. Satima smo u tišini bdjeli nad njim, u strahu da se neće probuditi.

Jedino što je pokazivalo da je živ bili su čudni zvukovi koje je ispuštao. Zvukovi nalik ranjenoj životinji koja se bori da izađe iz stupice.

Napokon, nakon dugog iščekivanja, lagano otvara jedno oko. Pogledom nas skenira. Otvori i drugo oko, ali samo do pola – više nije mogao. Mama i sestre mu pomognu da sjedne, naslone ga na naslon kreveta. Nerado se Zorica odvaja od tatine noge, no ode pristavit juhu i izrezat kruh. Ni tada nije zaboravila da se kruh prije rezanja prekriži nožem na poleđini.
Tati je donijela juhu kod kreveta,  a mi smo, nagovorivši mamu uz tatinu pomoć, dobili dozvolu da prvi put u životu jedemo izvan obiteljskog stola. Nadrobili smo kruh u juhu i posjedali oko tate. Ovaj put jeli smo puno sporije. Iako je bilo savršeno ukusno, naša pažnja bila je usmjerena na tatu i tatine riječi.

„Djeco moja, tati je jako žao što ovo prolazite. Tata vas jako voli. Tata se trudi da vas sačuva.“

Svi, kao i ja, sada plačemo, unatoč tome što se trudimo ne plakat. Trudimo se olakšat mu. Pokušavamo sakriti bol i tugu koju osjećamo, no bezuspješno.

„Ne želim vas plašiti, no morate biti spremni na sve. Svi ćemo morat radit tamo gdje nas pošalju i moramo raditi jako i dobro. Moramo biti najizdržljiviji i nadati se da ćemo umjesto batina dobiti jesti. Dobro je što će sve proći i mi ćemo ponovo biti skupa. Ponovo ćemo živjeti u miru i moći ćemo sve.

„Hoću moći voziti svoj bicikli?“

„Hoćeš, sine.“

„Hoću moći voziti tvoj motor?“

Zbog smijeha koji sam mu izazvao, jako ga je zaboljelo i potjeralo na kašljanje, a i kašalj ga boli. No, odgovor je bio savršen. Kroz sitni smijeh rekao je:

„Da, sine, naučit ću te voziti motor.“

„Ja znam voziti motor! Naučio sam kad si nas vozio na pecanje i probao sam par puta kad si ti radio. Samo mi je težak.“

Svi su mi se smješkali. Iako je taj smijeh bio napola kisel, ja sam se osjećao odlično. Znajući da će sve proći i da ću voziti motor, tu sam noć zaspao s osmjehom na licu. Osim tih činjenica, napokon sam zaspao u krevetu.