KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/Devedeset ljiljana krasi moje dvorište. 90! Svake ih je godine sve više. Miris se širi naokolo. Prelijepi su, veliki, božanstveni!
U sredini im zeleni tučak, koji ih još više poljepšava. Stoje tu pokraj moje kuće, kao vojnici na straži. Tko ih dodirne, pomiriše, bude obilježen, ima žuti nos od peluda. Vjerujem, čekaju i dočekat će Svetog Vida, 15. lipnja. Tad je Dan sela. Okitim ću njima sve oltare naše crkve, vani i unutra. Bit će možda i premirisno, ali izdržat ćemo. Pripremamo veliku proslavu Svetog Vida, sa četiri folklora.
Ljiljane sam dugo njegovala i zalijevala, gnojila, i pazila, a oni su se meni odužili svojim mirisom i ljepotom. Svi im se dive i hvale ih.
Nedaleko njih su i grmovi ruža. I one su u punom cvatu, crvene su i velike. Ima tu još i “Turskih klinčeka” i “juka-palme”. Njoj se posebno radujem, željela sam ju imati sve ove godine, a sada prvi puta cvate, odnosno počinje cvasti. Velika je, negdje oko metar i pol.
Sjedim na balkonu. Večer je. Na obližnjem boru, “smuli” sova. Baš je smiješna. Glasa se kao da ima astmu, pa ne može disati.
Ispod krova je i gnijezdo vrabaca. Imaju male. Jučer je vrabac „plesao“ oko vrabice kolo. Nakostriješio je svoja krila i perje. E, to je trebalo vidjeti i doživjeti!
Subscribe
0 Comments