piše: Martina Budimir
„Možemo li odgoditi test? Mislite li da je u redu da pišemo test sada kada su generali oslobođeni!“, zvučalo je tako djetinje i đački, ali ujedno i puno dublje. Uzvratila sam protupitanjem: „Mislite li da je u redu ovako divan događaj iskorištavati za opravdavanje svoga nerada i nespremnosti za pismeni?“. Uzvratila sam protupitanjem i šutnja i posramljeni pogledi su mi pokazali da sam svoje učenike potakla na razmišljanje…
Čudan smo mi narod! Euforični kada nam se dogodi nešto lijepo, a u nevolji… Sjetilo me ovo na nogometno ludilo. Kad pobjeđujemo, svi živimo za nogomet, svi živimo za Hrvatsku, a kad gubimo? Nema tu nekog bijesa, ljutnje, revolta, borbenosti, jednostavno pognemo glave i povučemo se, ušutimo. Vratimo se svakodnevici, učmalosti i sivilu ove naše surove zbilje.
Čudan smo mi narod! Željno iščekujemo priliku za slavlje, za buđenje nacionalnog ponosa. I treba slaviti! Ali nismo li ujedno i strahovito licemjerni?! Koliko nas je spremno dići ponosno glavu i ne pokoriti se nepravdi u onim ne baš ovako veselim ishodima? Što smo poduzeli i kako smo reagirali optuženi za zločinački pothvat? Opet pognuli glave, istina, nesretni, nezadovoljni, ali od one naše nekada poznate srčanosti niti traga! Nije li grijeh ne iskoristiti akumuliranu snagu ovoga naroda za taj narod, za njegov boljitak i za njegovu pravdu?
Ne, čudan smo mi narod! Kao da, svjesni onoga kako može biti, jer povijest nas nije štedjela, trpimo, eto, sve jer uvijek može biti gore. Dobro je nama još! Ne, nije nam dobro! Odbijam vjerovati da ne može biti drukčije. Odbijam vjerovati jer znam da može!
Stvarno čudan narod! Totalno ambivalentan, u jednu ruku sposoban, prepoznat u cijelom svijetu kao marljiv narod, a u drugu ruku toliko iskompleksiran da smo sami sebe uvjerili da smo lijeni, neradnici, niš’koristi. S jedne strane vjerni iskonskim vrijednostima, a s druge strane šutke i pognute glave gledamo kršenje istih, korupciju, lopovluk i izdaju svih tih vrijednosti. Štoviše i sudjelujemo u istom jer tako mora biti, ako se ne prikloniš, ne piše ti se dobro. Jednom mi je jedna žena, pred svoj peti porod, rekla u originalu: „Martina, naje.at ćeš ti jer ne želiš darivati liječnike!“. Jednostavno, ponese te bujica, prikloniš se, prepustiš mulju i prljavštini mase, zanemariš sve ono u što vjeruješ. Ja, ne! Ali neću lagati i tvrditi da sam uvijek bila dosljedna! Je li itko?! Pa, tako je to u nas!
Čudan smo mi narod! Čekamo da netko drugi izvrši pravdu umjesto nas. Kao da smo se povukli, vidjevši kakve sve nevolje postoje, i jednostavno ne želimo mutiti već mutnu vodu jer nas je strah utapanja. Neka je, ne treba izazivati vraga, a valjda će sve jednom sjesti na svoje mjesto! I onda se dogodi tjedan u kojem se karma poigrala psihom ovog malog, a ujedno tako velikog naroda. Dogodi se tjedan gdje, koje li slučajnosti, sudovi, bilo naši, bilo druge države, bilo međunarodni, odlučuju umjesto nas. I eto ti još jednog paradoksa! Narod se veseli oslobađanju dvojice i zatvaranju i skorom izvjesnom zatvaranju još dvojice! Netko je izvršio pravdu! Umjesto nas! Kako elegantno! A što da nije?
Čudni kakvi jesmo, vjerojatno bi i po tko zna koji put pognuli glave, pomirili se sa, hm, nazovimo to sudbinom i mrmljali i dalje sebi u bradu, čekajući neku višu silu koja će složiti kockice baš onako kako treba. A ne bismo ni prstom mrdnuli i učinili nešto sami, nešto što svatko od nas vjerojatno zna da mora, ali, eto, takvi smo, inertni, pustimo da nas ponese bujica, izvana, iznutra, uglavnom, bujica koja usput kupi sav mulj i krš. Ma, nećemo se valjda utopiti!