tekst i foto: Sonja Breljak
Velika Gorica-Valpovo-Đakovo/ Vrijeme, trava, cvijeće, oblaci …sve je već od granice, u i nad Zagrebom i Velikom Goricom drukčije nego li u Berlinu. Toplije, bujnije, mirisnije, plavlje …Dobro, dobro …to iz tebe govori čežnja za toplinom, istim jezikom, nacionalnom i etničkom identifikacijom, reći ćete. I to je tek priroda, pa klima … A ljudi, pričaj, kakvi su ljudi u Hrvatskoj? – pitate me radoznalo.
E, pa sad …opisah nedavno susret s obitelji Matijašević u Strušcu kod Siska. Stvarno nezaboravno. Ali, čekaj, čekaj …kažete …Marija i Alfred su povratnici iz Berlina, tamo su proveli nizove i nizove godina. Oni nose više njemačkog mentaliteta, uđe to u čovjeka, hoćeš-nećeš. Dobro, istina …ali to i je ono što zanima vas, nas i naš Glas …kako se snalaze, žive, dišu naši iseljenici, povratnici.
S radošću već iščekujem priliku posjetiti Iveka Milčeca, našeg suradnika u vrlo čitanoj rubrici Kaj god, te vidjeti kako po povratku iz Berlina u dugo sanjanoj Domaji …kako to mi iseljenici kažemo …u Gornjem Bukovcu, žive Ivek i njegova supruga Barica. Za taj posjet, i radi velikih vrućina koje vladaju u Hrvatskoj, ne bi ovom prigodom mogućnosti.
Vrijeme i temperature dopustiše nam još susret s imenjakinjom, pjesnikinjom Sonjom Smolec, Velikogoričankom, našom susjedom. Divna je Sonja. Njena poezija, priče. Njena otvorenost, njen rad i upornost, prirodnost, susretljivost. Skoro će Sonja put Brüsella, pa onda opet piši, piši …ima sve da se praši, pa nagrada ovdje, nagrada ondje …nadamo se još jednom susretu pri povratku. Sad ne bi više vremena.
Kratak susret još s kumovima, obitelji Antunović, koji su ratnih devedesetih novi dom pronašli u Zagrebu i velikom borbom i radom, skrasili se konačno u vlastitoj kući u zagrebačkom predgrađu. Kapu skidam do poda. Poznajem situaciju, događaje, doživljaje, izbjeglištvo, privikavanje …Mjerilo njihova uspjeha za mene su svršene visoke škole svakog od njihovo četvero djece i sačuvana prirodnost i tradicionalnost obiteljskog života.
I eto nas opet …put pod noge. Valja, prema planu i dogovoru stići do Valpova. Tamo živi ujak, brat s mamine mi strane. Vijest da stižem, pokrenu i obje sestrične koje kao više medicinske sestre rade Osječkom kliničkom centru. Put k njima vodi nas sad autoputem naziva Slavonika. Divan autoput, nova odmorišta, nigdje gužve. Uključismo se u njega lijevo iza Slavonskog Broda …
Eh koliko sam maštala zastati u Brodu, pogledati Tadijin muzej, Ivanin spomenik, Poloj, Savu …brojne brodske detalje poznate mi iz pera naših suradnika: Emila, Hrvoja i Željka pa i našeg Čuke koji je puno puta zubićima i šapama dotaknuo osjetljiva mjesta ovoga grada. Velika je vrućina u Slavoniji. Suprug veli …dobro, svratimo u Brod, pa zašto ne?! E, pa ne sada …kažem …nekom drugom prigodom …Liza, Ivan, berlinski Brođani …svi u Berlinu, a društvena mreža i sms ne omogućiše mi na vrijeme željeni kontakt s ostalima. Ne želim Brod obilaziti bez mojih prijatelja. S njima i radi njih i njihova rada, truda i izuzetne suradnje, Brod kod mene, kod nas na Hrvatskom glasu Berlin, stoji na posebnom mjestu …Zato velim suprugu:- Vozi dalje …Brod ćemo obilaziti nekom dugom prigodom s našim prijateljima, radi njih je to odavno i naš grad.
Tako produžismo do Valpova. Obiteljski susret potrajao jednu večer, noć i jedno jutro. Dovoljno da slavonski komarci otkriju pridošlice. Ujak Jozo Kuna, strastveni je pratitelj, promatrač i komentator nogometa ali još više politike. –Ništa ni od ovih novih …ništa, svašta obećali, ništa ostvarili. Dok svak sebi nagrabi …i tako redom. Slične komentare imao je ujak kod svake nove hrvatske vlasti. I na žalost, bio u pravu. Ništa novo. Pa dobro, ujo, šta ti kažeš, kako je bilo onda, prije, za one bivše države, ti si to sve dobro doživio? –Eh, kako? Nije bilo dobro za Hrvate, nisi mogao u tom smislu biti slobodan. Ali čuj, bilo je bolje za radnike! Tako veli ujak, pa zašuti. Muči. Za davnih i teških poratnih, pedesetih, stigao iz malenih Osmanlija kod Kupresa. propatio brojne osobne i nacionalne muke. Radni vijek je završio još prije posljednjeg rata. S punih 40 godina radnog staža. Pa sad krpa kraj s krajem s malom svojom i ujninom mirovinom.
Slavonska ravnica, ispred sve kao prije, uredni nizovi, kuća, travnjaci, samo …nigdje nikoga …takvo i vrijeme, a i djeca odrasla pa žive negdje drugdje …Osijek, Zagreb …Iza kuća voćnjaci, bašte, ponegdje obrađeno, a ponegdje i ne. Preko puta su nekada bile velike obradive površine valpovačkog poljoprivrednog kombinata. Sad nigdje slobodna mjesta …nikli veliki prodajni centri …Billa, Lidl, Kaufhof, Daichmann …kao da smo u Njamačkoj …e da, skoro u Europi, pa tako valjda to ide, naviknut se je na to. –Nekako životarimo, kaže ujak, Najveća briga su im mladi. Školovani, zaposleni. Pa uzeli stembene kredite. Sredili se. Uselili. Sad kredit udvostručen. “Švicarci” udarili po glavi. Žale se, kolektivno tuže, al sve traje, a šanse za dobiti bitku protiv banaka, minimalne. Minimalne im i plaće od kojih se odbijaju mjesečne kreditne rate kojima se ni kraj ne vidi. Pritiska Slavoniju i više briga nego li je ova vrućina. S jeseni će to sve na naplatu.
Prije nego uplovimo u bosanske predjele, hladovinu njenih šuma i planina koje su jedina konstanta, svraćamo još u Đakovo. Zagrlih Danicu Crnov, našu suradnicu koja je kao Danica Marinčić, studirala zajedno s prof. Sandom Ham. Draga je Danica. Lijepo piše. Ugodna je suradnja s njom. Radi u školskoj knjižnici. A troje odrasle djece već put studija. Bit će tu odvjetnika, novinara ….tko zna. Za uspomenu iz Đakova, iako je vruće, prevruće, nastade fotografija ispred Đakovačke katedrale. Vrata katedrale nažalost zatvorena od 12 do 15 sati a mi nekako baš u to vrijeme ispred. Moramo ponoviti prolazak, dolazak i Slavonikom i drugim dragim mjestima naše Slavonije. Bit će za to, nadamo se, neke druge prigode. Sad pravac Slavonski Šamac, most na Savi, pa Šamac …Bosna i Hercegovina. Druga Vam je to priča, drugi dio mene …