Marijan Gubina: 260 dana
…Dugo smo čekali da se probudi. Spavali smo, budili se, spavali, budili se, no on je bespomoćno ležao.
Jednom prilikom, kad sam se probudio, nisam ležao uz njegovo tijelo. On je ležao na boku uz mamu. Približivši mu se osjetio sam njegovo hrapavo disanje. Bio je živ. Hvala ti, Bože, na čudu.
Zagrlio sam se sa sestrama i pridružio njihovom plaču. Prošao je dan ili dva, možda tri, i ponovo su se otvorila vrata, ponovo me zasljepljuje svijetlost. Kruh, kobasica, mlijeko, voda i rakija.
„Hvala vam, gospodine.“ bile su riječi mame i sestre.
Dodao je čovjek i nešto mami u ruku te zatvorio vrata. Trudio sam se što duže žvakati komad kobasice s kruhom, no glad me tjerala da samo gutam. Svi, osim mame, smo gutali hranu, a ona je prvo tjerala tatu da pije vode, da popije to iz njene ruke. Zamolila nas je za pomoć. Zamolila nas je da lagano okrenemo tatu na drugi bok, kako bi ga i tamo zalila rakijom. Tata je trzajima tijela potvđivao da je živ.
Završili smo pa je i mama pojela komad kruha i još manji komad kobasice. Pitali smo se što je s Nenom. Je li živa? Hoćemo li je ikada više vidjeti? Hoće li i ona doći spaljena i izranjavana kao tata? Odgovora nije bilo. Prolazili su trenuci. Spavali smo, budili se, no nje nije bilo. Tata je polako dolazio sebi. I on se ponekad probudio, no bez razgovora, uz jauke, ponovo bi zaspao.
Otvoriše se vrata. Bio je dan, no svjetlo nije bilo jako kao inače. Ostavili su vrata i jedan je rekao da izađemo kad budemo htjeli. Bilo me strah, no izašao sam nakon nekoliko minuta. I mama i sestre su izašle za mnom. Nekoliko njih sjedilo je na betonskom stolu ne mareći za nas. Samo je jedan rekao:
„Operite se na pipi, smrdite k’o stoka.“
U nevjerici, mama je prišla pipi, pustila vodu pogledom pratila i nas i njih. Zatim nas je pozvala da priđemo. Prvo je umila Helenu. Prala ju je unatoč tome što je skakutala i vikala:
„Hladno, hladno!“
Gabrijela je brzo odustala i došao je red i na mene. Prvo sam se napio hladne vode pa sam se umio, a zatim mi je mama svojom rukom i hladnom vodom na njoj, prolazila preko leđa. Pomogli smo tati da izađe na zrak. Iz maminog dlana pio je vodu, no kupao se nije. Osvježio se vodom po licu i zamolio da ga vratimo u prostoriju. Svi smo se vratili, a onda je mama rekla da se skinemo. Uzevši našu odjeću, otišla je do pipe i prala jednu po jednu stvar. Do navečer je bilo skoro suho. Unatoč tome što je bila vlažna odjeća i što je izazivala jezu, nekako je godila mome tijelu. Više nije toliko smrdila. Ponovo su zatvorili vrata i ja sam uskoro zaspao.
Probudio me svjež zrak. Vrata su otvorena. Svi su u prostoriji. Sestra mi reče da idemo kući.
„Mama, jel idemo kući?“
„Da, sine, čekamo da nam jave da možemo krenit.“
Obuzeo me neopisiv osjećaj sreće, no trajao je kratko. Sjetio sam se Nene.
„A Nena?“
Uz suze reče mama da će i ona uskoro doći.
Dobili smo dozvolu da možemo kući, no tata mora ostati.
„Ne!“ odlučno smo rekli.
„Ne idemo bez tate!“
I dok je mama razgovarala s dva vojnika, pokušavajući ih uvjeriti da nećemo bježati, samo da ga puste s nama kako bi ga liječili, mi smo se skupili oko tate, koji nas je tihim isprekidanim glasom tješio kako će sve biti u redu. Jedan vojnik je otišao. I dok je kod nas vladala euforija i strah za tatom i on se vratio.
„Može. Može i on, ali sutra se morate svi pojavit i tako svaki dan u podne. Jasno?“
„Jasno, gospodine. Hvala, hvala vam!“ reče mama i munjevito nas pohvata za ruke.
„Idemo. Ajde, Hinko, još malo.“
Podbočila se pod njegovo savinuto tijelo i tako smo krenuli prema našoj kući.
Trebalo nam je puno duže nego inače da dođemo do staze koja vodi prema kući. Pri kraju sela, kod lovačkog doma gdje počinje stazica, uvela nas je u kuću neka gospođa. Očito je da su moji roditelji poznavali tu gospođu i njenog muža. Dali su nam jesti, piti. Jabuka, kolača… bilo je kao u bajci, bar za nas djecu. Tata je proživljavao novi pakao. Stiskao je zubima nešto crno, dok su mu mazali tijelo s nekom kremom. Iz njegovih leđa prepunih plikova, curio je gnoj. Ispričali su se što ne možemo ostati kod njih pa smo krenuli kući. Put kući trajao je, no nije nam smetalo. Još smo žvakali kolače koje smo nosili u obje ruke. Stigli smo i pred kuću. Bilo je drugačije. Bilo je neuredno i čudno. Ulaskom u kuću primijetili smo da ništa nije kao prije. Stvari gotovo da i nema, paučina na sve strane, miris pišala s ustajalim zrakom izazivao je gađenje.
Otišao sam vidjeti šta je s mojom sobom. Razbacan krevet i govna pokraj njega, nisu me zadržali u sobi. Vratio sam se u dnevnu kod ostalih. Tata je već spavao. Mi smo skupili naše razbacane stvari, počistili kupatilo pa na kupanje u kadu. O, da! Bilo je super. Dok sam se ja okupao, kuća je bila puno čistija, no daleko od čiste kuće.
Tu noć brzo sam zaspao, iako sam želio ostati budan. Želio sam gledati kuću. Ujutro, mama je ispekla jaja u staroj šerpi[1] za kuhanje u kojoj smo držali žito za kokoške. Kruha nije bilo, no nismo se bunili. Prstima smo sve oblizali. I onda ponovo u selo, ponovo u zatvor na javljanje, ne znajući što će se dogoditi. S grčem u želucu, koračamo stazicom ispraćeni ljutim pogledima komšije Uroša i tužnog pogleda njegove žene Vesele. Ona je bila krasna žena koja je, zbog molbe da nam pomogne, od svog muža dobila batine za pamćenje.
I evo, stigli smo pred štab, pred zatvor. Tata se odšetao u jednu od prostorija, dok smo mi u strahu iščekivali novi događaj. Prošlo je, možda ne dugo, ali za nas puno vremena i tata se vratio. Vidjevši ga kako korača prema nama, bilo je veliko olakšanje i zadovoljstvo, a kad nam je rekao da možemo nazad kući i da se sutra trebamo ponovo vratiti, bilo je još veće zadovoljstvo. Unatoč tome što smo sestre i ja u strahu pokazivali i našu sreću, tata i mama nisu mogli sakriti tugu. Briga i tuga za Nenom bila je velika.
Taj smo se dan ponovo presvukli, ponovo smo se kupali, ponovo smo jeli. Čak i nekoliko puta na dan. Malo, ali smo jeli.
Dani su isti i ništa se ne mijenja. O sestri i dalje nikakvih informacija. Jedino je tati znatno bolje. I dalje ga boli, no hoda normalno. Čak su mu i nokti narasli. Još malo pa će ih imati ponovo, kao i prije.
Po tko zna koji put, opet idemo u selo, u štab na prijavu. No, ovaj put bilo je drugačije. Ispred štaba bila je grupa ljudi koja je bila vidno uzbuđena. Neki su bili više, neki manje uplašeni, no taj strah nije bio u mjeri generalne opasnosti. Svakako, priuštili su nam veliku nelagodu i dozu straha. Išli smo s tatom s druge strane te prišli prostoriji u kojoj je sjedio dežurni, iliti šef straže. Sreća, bio je to tatin stari prijatelj. Slušajući riječi tog čovjeka, tata mu je davno nešto pomogao, kao i drugim ljudima iz sela. Tužnog izraza lica, čovjek mi govori da je za nas gotova muka, da idemo u Nemetin na razmjenu. Pustit će vas. Bili smo u šoku. Nismo vjerovali njegovim riječima, a njegov tužni pogled u nas i tatu govorio nam je da nešto ne valja. I nije valjalo. Loša vijest bila je ta da tatu mora zatvoriti u onu prostoriju i da on ne ide s nama. Nismo vjerovali. Ne, ja ne idem bez tate – prolazile su misli mojom glavom. Ako ostane sam, ubit će ga.
„Ne, ja ne idem!“
I krenule su suze meni pa sestrama, pa mami i na kraju, koliko god se trudio zadržati suze, i tata je plakao kao i mi.
„Hinko, oprosti se s djecom i ženom. Samo što nisu krenili. Čeka se autobus.“
Kleknuo je na pod, a mi smo se obrušili oko njega. Jecaj koji smo ispuštali čujem, osjetim i sada. I sad jecam za svojim najmilijima, i sad jecam zbog toga što smo proživjeli.
„Gdje mi je dijete?“ pita ga tata. „Gdje mi je ‘ćer? Reci ako je mrtva. Toliko ste mi dužni. Gdje mi je kćer?“ jecavim glasom, uplakanih očiju stalno je ponavljao.
Molio je mamu da izdrži, da nas sačuva i da nikad ne prestane s traženjem Nene. Bilo je bolno, boli me i sad.
„Ajmo, Hinko, ostat će ti djeca u ovom paklu! Idemo!“
Čvrstim stiskanjem, silovitim poljupcima i tragovima svojih suza, koje su se miješale s našima, oprostio se od nas naš tata. Drugi vojnika nas povede prema masi, a tatin prijatelj odvodi tatu ponovo u tu smrdljivu prostoriju.
„Deco, morate se smiriti. Tata će doći drugim autobusom. Morate se smiriti da vas puste u autobus. Marija, daj se smirite pa neće otić’ odavdje. Ovo vam je zadnja šansa. Misli na decu.“
Da bi nas primirila morala je primiriti sebe, što je nakon nekog vremena i uspjela. I mi smo se uspjeli smiriti nakon nekog vremena. Stigao je autobus i napetost kod svih je narasla. Iako ga je možda trebalo biti, uzbuđenja nije bilo. Prisutna je bila zbunjenost i strah. Strah i tuga za tatom iščitavala se u očima sestara, koje nisu skidale pogled s puta koji je vodio do prostorije, do tate. Moj pogled bio je svuda. Sve sam pratio iz autobusa. Tukli su jednog čovjeka, odvukli ga iza zgrade, a zatim pucanj. Bilo je očito da su ga ubili. Nastala je panika. Svi su se prepali još više.
„Tata! Tata ide prema nama! Tata!“ povikali smo, no mama nas je ušutkala.
„Šuti!“ oštro je izustila.
U patnji svoga prijatelja, pridružio nam se. I taman kad je stao pokraj nas, počeo je utovar u autobus. Svi smo se zajedno ukrcali. U svoje krilo stavio je mene i Helenu, a do nas je sjela mama s Gabrijelom. Šapnuo je mami:
„Riskir’o je. Pustio me s vama.“
Spustio je glavu prema podu, no pogledom je pratio što se događa. Kad su svi ušli, ušla su i dva vojnika. Jedan je ostao na prvim vratima, a drugi je došao na sredinu i pogledom provjeravao tko je sve u autobusu …