piše: Sandra Marelja Muić
S-E-Z-O-N-A. Naša, svemoćna, spasiteljska, jedna, jedina, uzvišena, nedodirljiva, nedostižna. Mislim da nema čarobnije riječi u Hrvata, čak i one nacionalne konotacije (p)-ostaju/jesu metle u ormaru naspram ove. Sve što se tijekom godina nakupilo problema i smeća u Hrvatistanu riješiti će mjesec dana otvorenih suncobrana i „zimer fraj“ natpisa na kartonu od banana uz cestu, to je lokalna, nacionalna i propagandna politika koja nam svake godine teško padne na sve prazniji želudac i to već u rujnu.
Ne znam ima li išta više šta ne treba rješavati kod nas, ali ne znam ni šta nam može rješiti ovih nekoliko dana šarenila po gradu. Prolazim u osam, devet, deset navečer kroz grad …u svako doba ima slobodnog mjesta, nitko me ne gura, ne morate dijete držati za ruku kao da vas spašavaju sa Titanica ali se morate, doduše, paziti jedne nove pošasti i to najviše iz higijenskih razloga. Nove vrste koja hoda u japankama i zaklanja lice sa komadom pizze koju jede u hodu i ne vidi pred sobom. Ne, nije riječ o novim gejšama, ovih ima svake vrste, to su nam spasitelji, to su nam svemoćni, to su nam oni koji nam čine tu nedodirljivu sezonu, koju ćemo još malo u satima brojiti, a ne u danima. Meni izgledaju prilično prizemno i dodirljivo, normalan svijet, sretan da je skupio za godišnji odmor sa svojim najmilijima.
Šta će, našli su se na – Mediteranu kakav je nekoć bio – pa posegnuli za najautohtonijom dalmatinskom hranom koja im vrišti iz svakog ulaza . Kada se vraćate sa nekog od koncerata na čarobnoj pozornici zadarskog Foruma i pri tom prolazite najpoznatijom opjevanom šetnicom, miris pečenog tijesta vam sabotira nosnice na svakom koraku, osjećate se skoro kao u vlastitoj kuhinji. Sada bih trebala napisati da u prolazu gotovo osjetim maslinovo ulje kako se topi na nepcu, te da miris ribe nosim u kosi do parkinga koji je deset kuna po satu, a ružmarin u kojoj je ta ista marinirana nosim u molitvu pred počinak. A – makaki, nije vam prošla ta papazjanija ni ove godine, dragi turistički vizionari i laprdala, novouređeni brunch bar s tim menijem ima najviše praznih stolova na najboljoj lokaciji u gradu. Zato vas new age gejše napadaju s pizza cutom gdje god krenete.
Nemam baš utisak da ovi pristojni ljudi koji guraju dječja kolica, kao ni ovi drugi koji nisu tako hitrog koraka a bljeskaju sa fleshom u ovdašnje divote, znaju koji teret im je postavljen prelaskom granice. Oni trebaju nas spasiti, ne znam jesu li im dali letak sa uputama za to pri ulasku kao što su im – u hvalevrijednoj akciji ministarstva – dali letak kako se prilagoditi ovdašnjim klimatskim uvjetima i visokim temperaturama. Svi oni, u svojih sedam dana boravka bi trebali doprinijeti našem spašavanju. Pa i oni dolje u Gardenu, šta nose tetovaže umjesto odjeće, i oni moraju biti svjesni svoje smrtnoozbiljne misije u koju su upregnuti boravkom kod nas. Dobro, oni možda ne, oni mi ne djeluju svjesno ni u koje doba dana, njih ćemo poštedjeti.
Jedina mjenjačnica koja radi poslije osam otvorena prije dva dana, moderni city hotel pored katedrale još u radovima. Suvenirnice nikle kao gljive poslije kiše, nepodnošljivo ružna ponuda, jednostavno nepodnošljiv trash. Crne plastične gondole koje su se donosile sa tadašnjih sindikalnih putovanja u Veneciju i kočoperile na miljetiću sa televizije su izlazak sunca naspram ovog. Iznimka prekrasne ponude keramike koja se stidljivo prezentira i uvijek djeluje preskupo, a to za ručni rad ne može biti nikako. Ocvali svirači u mornarskim prugastim majicama, ne mogu vjerovati da netko za te majice još nije dao prijedlog za zabranu u Saboru. Premorene djelatnici za štandovima, grickaju na svom pecivu i drže se za onu bocu vode od ranog jutra.
Kasno popodne se spuštamo na plažu, ljudi uživaju u kupanju i igri sa djecom. Gospođica sa preslatkim psom nastavi čitati iako ju je jedna mama došla zamoliti da pokupi miomirsni nered koji je njuškica plasirala kod dječjih ručnika na javnoj plaži koja ipak nije za boravak sa ljubimcima. U sekundi se zaleti gliser u neposrednoj blizini kupača i prekide trenutak opuštenosti kod sviju, skoro se zalediše od straha oni koji su se našli u moru. Čačić ili Horvatinčić, ne vidjeh dobro tko je bio za upravljačem.
Ne može nas nitko spasiti, nema šanse.