KOČNIČARI PROMJENA

TRN U OKI
piše: Mirko Omrčen
Hrvatska je jedna od najzaostalijih i nerazvijenijih zemalja Europe, a i šire, i u socijalno-ekonomskom, i u kulturnom, i u političkom pogledu. Još istinitije rečeno zapala je u opću trulež. Ostvarena je teška društvena i moralna kriza i sa pravom se može postaviti pitanje, kako smo mogli doći i ostvariti takvo posrnuće i stanje tragičnosti u kratkom vremenu od dvadesetak godina. Posrnuće i tragediju u kojoj su najveću cijenu platili najnemoćniji i najneviniji, a profitirali najbeskrupulozniji i najpokvareniji.

Dali nas je u takvo stanje dovela samo težnja iskompleksiranih bolesnika za potpunom vlašću nad ljudima i uskraćivanjem elementarnih građanskih prava ?

Hrvatska je ostvarila neuspjeh iz razloga, jer se nisu dogodile stvarne promjene, a te promjene nisu ostvarene, jer su najveća prepreka i kočnica promjenama bili oni koji su ih trebali pokrenuti – intelektualci.

 Bez intelektualnog uloga ne može se doći do promjena u društvu i ako društvo ima istinske intelektualce tada su oni ona snaga koja mijenja društvo i preobraćuje ga na dobro, na bolje. Upravo oni su pozvani da novim idejama pokreću promjene, da budu društvena svijest građana, da ukazuju na put ostvarenja boljeg, humanijeg i naprednijeg, da ukazuju na nepravde, nepravilnosti, neslobode i nejednakosti i sve ono čime je društvo opterećeno, te upućuju na društvenu borbu za promjene, a sve primjerom osobne djelatnosti. Da budu ljudi od ideja koji istražuju i izazivaju postojeće vrijednosti društva, da se bore protiv jednostranog ideološkog i dogmatskog shvaćanja razmišljajući u alternativama i otvarajući putove za nova i bolja ljudski prihvatljiva rješenja – u našem slučaju za promjene u svim sferama društva.

Promjene u Hrvatskoj nisu se dogodile, a sa njima ni očekivani napredak i razvoj, jer intelektualci nisu bili spremni odgovoriti na izazove svog vremena. Dogodio se uzmak i intelektualni pad u ponor. Hrvatski intelektualci ( ne misli se generalno, ali se misli na njihov veći dio) pali su na ispitu morala i zrelosti i to je jedan od glavnih uzroka postojećeg stanja hrvatskog društva. To je jedan od glavnih uzroka što smo se našli i u duhovnoj i u civilizacijskoj močvari. Umjesto da su činili sve na napretku i razvoju, nisu činili ništa da se izbjegne beznađe, kaos i opća trulež. Svega toga ne bi bilo da su širili klimu kreativnosti, osvjetljavali put do istine, da je bilo kritike, analitičnosti, poštenja, da su poticali i zahtijevali od društva takvo djelovanje. Da su stvarali oko sebe atmosferu rada, stvaralaštva i zdravog natjecanja, da su sudjelovali u životu društva, stvarali duhovne i znanstvene vrijednosti. Svega toga ne bi bilo da je bilo stvaranja novih sistema vrijednosti, da su znali ili htjeli vratiti vrijednosti smislu života, suštini i dostojanstvu čovjeka. Da je bilo rješenja i odgovora na današnju tragičnu situaciju, da je bilo duha i misli koji bi krčili put izlaska Hrvatske iz agonije. Ne bi bilo da je bilo njihove društvene angažiranosti i osjetljivosti za probleme – nužnih komponenata intelektualnog djelovanja, a osobito ne bi bilo da je bilo prave borbe za vrijednosti u situaciji kad se sve počelo urušavati. Time bi bili istinski kreatori promjena, napretka, razvoja.

 Nisu ispunili svoju izvornu i pravu ulogu, jer je, između svega ostalog, nedostajalo morala i duhovnosti, odnosno, jer je prisutna kriza jednog i drugog, to jest potpuni neuspjeh jednog i drugog, ali i energije, volje i znanja da se suoče sa dilemama i problemima našeg vremena i izvrše preobražajnu i emancipacijsku ulogu u uvjetima stanja koji su proizveli i proizvode sve veću nemoć.

Energija, volja i znanje su vrijednosti koje pokreću i donose promjene, a toga nije bilo. U suprotnom bi intelektualci bili i istinska duhovna opozicija sistemu moći. Opozicija koja opominje da postoje trajnije vrijednosti bez kojih život gubi smisao. Davali bi odgovore kako se te vrijednosti ostvaruju, osobito u totalitarnom društvu kakvo je hrvatsko.

Bili bi stvaralačka i principijelna kritika na svim područjima društvenog i intelektualnog života. Bilo bi kritike štetočinskoj ulozi političara, osobito onih iz SDP-a i HDZ-a, u uništavanju hrvatskog gospodarstva, hrvatske države i demokratskih vrijednosti u njoj. Bilo bi kritike koja bi ukazivala na jaz između ekonomskih i političkih interesa i očekivanja i ideala populacije. Kritike koja bi bila odana i vjerna ljudima u nevolji podvrgnutih tlačenju, podjarmljivanju, ugnjetavanju, haraču, eksploataciji, osiromašenju, zaboravljenosti i svemu onome zlu kojem je hrvatski čovjek danas izručen.

Delegitimirali bi zlo, ukazivali na njega, nazivali bi ga zlom. Ne bi pristajali na zlo, ne bi se mirili s njim, razobličavali bi ga, pobunili bi se protiv njega. U tome je prava snaga i uloga intelektualaca, uloga koja je čista suprotnost ovoj današnjih hrvatskih intelektualaca, koji pristaju uz zlo i tako ga proizvode i čine mogućim, i što je osobito žalosno oni to ne čine samo iz neznanja ili neupućenosti. To ne bi bilo tako da koristoljublje nije odnijelo pobjedu.

Mnogi od njih, svojim slobodnim opredjeljenjem za zlo i okretanjem leđa dobru, definitivno su promašili život, jer je sasvim izvjesno da će na kraju, za takav odabir, platiti račun.( Matej 13, 40-43).

Osim u slučaju promjene smjera, jer Bog uvijek daje nove i nove prilike. Ne odustaje nikada od onih koji su izabrali pogrešno. Želi usrećiti svakoga. Zato treba uznastojati na promjenama i oko dobra. Prva nagrada dobrih djela i poštenog života i djelovanja neće izostati. Ona vodi prema Njemu u kojem je izvor sreće, duboke radosti i blagoslova. Vječno zajedništvo s Njim – blaženstvo ili spasenje – počinje u trenutku i svaki put kad se čovjek opredijeli za dobro, a protiv zla. Usporedi ( Matej 20, 1-16).

To je više nego valjan razlog hrvatskim intelektualcima da se odluče za promjene na osobnom planu, tim više što bi takve promjene dovele i do promjena u društvu.

Glavni problem je što kod mnogih egoistični interesi koče te promjene i udaljuju ih od dobrih djela i poštenog života. Ti interesi udaljuju ih i od istinskih vrijednosti – pravde i istine. Za mnoge su ti pojmovi samo “metafizičke magle“  i kako je to lijepo rečeno, istinito je za njih ono što je korisno, a pravedno ono što zahtijevaju okolnosti. Svaki koji tako razmišlja nije istinski intelektualac i ako to želi biti, ako želi pravu nagradu mora mijenjati takve rezone. Mora mijenjati sebe.

Politika intelektualca jest i mora biti politika istine i kao takav intelektualac mora i treba biti savjest društva. No u današnjoj- trenutnoj  zbilji gledajući, po tom pitanju i u svezi s time, nikako se ne može reći kako je današnji naraštaj, većine hrvatskih intelektualaca ,savjest našeg vremena, ako je tome tako onda je Hrvatska osuđena na propast, i to ne samo simboličku ili intelektualnu.

Današnje hrvatske intelektualne elite, uz časne izuzetke, odigrale su žalosnu ulogu. Podržavale su vlastoljubive i samoljubive političare i moćnike. Služili političkim interesima i interesima moći. Bili su neobjektivni i pristrani. Branili su i širili bolesne i štetne ideje. Kao takvi zatupili su sebe i svoju kritičku funkciju i umjesto stvaralačke i principijelne kritike na svim područjima društvenog i intelektualnog života, umjesto kritike vlasti i kritičkog preispitivanja vlastitih tragično pogrešnih dosadašnjih postupaka bili su “solidarni“ sa posjednicima moći. Umjesto slobodnih i slobodoumnih intelektualaca postali su puki propagatori parcijalnih interesa i glavni kočničari promjena u Hrvatskoj. Time i njenog napretka i razvoja. Zločin je to prema narodu, a njihova odgovornost je velika izvan svake sumnje – posljedice su vidljive.

Mnogi su se priklonili novoj nehumanoj, bolesnoj, štetnoj i totalitarnoj ideologiji neoliberalizma i neoliberalnog kapitalizma kao sustavu koji nema alternative – gledajući iz njihove uske i ograničene perspektive. Njihova uloga u tom novom obliku totalitarizma je velika, odnosno ne bi ga bilo bez njihovog uloga.

To samo potvrđuje već konstatiranu istinu da su intelektualci koliko god nositelji prosvijećenih ideja toliko su i nositelji mračnjačkih ideja. Bez njih ne bi bilo ni fašizma, ni nacizma, ni komunizma. Mnogi su u prošlosti zaprljali ruke i snose velik dio odgovornosti za sva zla tih režima.

Takav udio intelektualaca u zločinima prošlosti nije nažalost dovoljna pouka današnjim hrvatskim intelektualcima, jer oni danas imaju predvodničku ulogu u novom obliku totalitarizma. Njegovi nositelji i predvodnici u Hrvatskoj većinom su intelektualci.

Oni tu ulogu imaju i u pogubnom dominantnom neoliberalnom projektu globalizacije koja dovodi do sve većeg jaza bogatih i siromašnih diljem svijeta, kao i do zaoštravanja sukoba između tzv dominantne (zapadne) kulture i tzv.  marginaliziranih kultura.

Uloga intelektualca nije zagovarati takvo zlo već ukazivati na njegovu pogubnost, težiti promjenama postojećeg, obračunavati sa režimima zla, kako se povijest ne bi ponovila.

Računajući s ropskim karakterom, egoizmom i sklonosti prema koristoljublju većine hrvatskih intelektualaca velika je vjerojatnost da će se rijetki od takvih odlučiti raditi na promjenama, kako onih u osobnom tako i onih u društvenom pogledu.

Opredjeljenje za promjene bilo bi ujedno i opredjeljenje za obračun sa današnjim totalitarnim režimom u RH i zato je, uzimajući sve u obzir, velika vjerojatnost da će se mnogi s vremenom rađe odlučiti htjeti obračunati s onima koji takve režime raskrinkavaju, jer mnogi u svojoj zabludi neprijatelje ne vide u stvarnim neprijateljima napretka i razvitka, već ih vide i nalaze u ljudima koji govore istinu. Naša, i ne samo naša, povijest puna je takvih zabluda, apsurda i tragikomičnosti.