HRVATSKA JE U ZAMCI

U ZAMCI NOVE UTOPISTIČKE DOKTRINE I U RALJAMA NEOKOLONIJALIZMA
(Serijal tekstova o globalizaciji i neokolonijalizmu te o njihovoj štetnosti po Hrvatsku)

piše: Mirko Omrčen
Ruski imperijalizam i u pred komunističkom razdoblju, ali i u ne tako davnom komunističkom vremenu nije donosio, niti je s njegove strane Srednjoj i Istočnoj Europi dolazio vjetar slobode. Uvijek je to bilo nazadovanje i diktatura, nekad pod diktatorskim vodstvom feudalizma i Pravoslavne crkve, a u vrijeme komunizma pod diktatorskim vodstvom komunističke aristokracije i poslušne Pravoslavne crkve. Narodi tog područja Europe, što se tiče područja Rusije i Rusa, a što se tiče ideja slobode i napretka ne znaju ništa.
Isto tako i za narode Jugoistočne Europe komunizam je predstavljao sistem koji je bio negacija slobode čovjeka i zato su uistinu totalitaristički, diktatorski, nepravedni i nehumani komunistički režimi srušeni krajem 80-tih godina prošlog stoljeća sa velikom nadom i sa ciljem, tako se barem vjerovalo, jednog pravednijeg, naprednijeg, humanijeg i slobodnijeg svijeta.

U cilju “izgradnje“ jednog takvog svijeta osmišljen je novi sistem koji se trebao razlikovati od prethodnog. Izmišljena je tako demagoška fraza “globalizacija“ kao sinonim za izgradnju, navodno novog, pravednijeg, humanijeg, naprednijeg i slobodnijeg svjetskog poretka, kojoj je cilj i zbližavanje u cilju smanjenja ekonomskih, tehnoloških, kulturnih i ostalih razlika.

Nakon rušenja Berlinskog zida i pada komunizma ekonomski i vojno moćne zapadne sile u novostvorenim državama u njihovim, recimo tako, reformiranim predstavnicima lako i brzo su pronašli protagoniste globalizacije koji su prihvatili instrumente globalizacije i svojim građanima bez ikakve naučne osnove i bez ikakve vjerodostojne spoznaje nametnuli ideje EU integracija i euroatlanskih integracija propagirajući kako je to jedini ispravan i pravi put i kako te integracije i globalizacija nemaju alternative.

Bivši komunisti, među njima i hrvatski, prihvatili su globalizaciju, to jest, internacionalizaciju i iz razloga, jer su vjerovali izvanjskim obećanjima da će dugo vladati, kako nacionalnim bogatstvima i resursima, tako i životima građana, da će kao takvi moći uvećavati svoja osobna bogatstva, koja nikada neće doći u pitanje, te da zauzvrat trebaju samo vjerno i bespogovorno služiti.

Napuštene su stoga ideje nezavisnosti i vlastite države, usvojila se nova doktrina, usvojio se koncept ekonomije koja se zasniva na neoliberalnoj doktrini. ( Ta doktrina, usput rečeno, je nakaradna i zaostala doktrina u kojoj tržište oblikuje glavne socijalne i političke odluke i u kojoj država reducira svoju ulogu u ekonomiji, u kojoj korporacije imaju potpunu slobodu. Ona zagovara da građanima treba dati puno manje, radije nago puno više socijalnih prava i zaštite, te je prema tome duboko i izravno strana duhu današnjeg vremena – povratak je to u 18 stoljeće i oživljavanje verzije kapitalizma iz druge polovice 18 stoljeća ).

Danas je potpuno jasno da se globalizacija kao internacionalni proces ne smije više promatrati samo s pogrešnog aspekta i pogrešno i zlonamjerno nametnutog stajališta kao proces unaprjeđenja čovječanstva koji se ogleda u razvoju i prenošenju naučnih dostignuća, širenju tržišta roba i kapitala, uklanjanju nepotrebnih barijera u trgovini i protoku i putovanju ljudi, standardizaciji proizvoda i usluga, povećanju profita i standarda radnika, unaprjeđenju uslova rada u cijelome svijetu, zaštiti ljudskih prava, zaštiti životne okoline, povećanju globalne sigurnosti, internacionalnoj solidarnosti i humanitarnom pomaganju.

Takvih procesa nama, oni su izostali. Sve to je bila vješto smišljena zamka, jer pravi smisao globalizacije, a to je danas potpuno jasno, je pokušaj stvaranja globalne ideologije, prema kojoj čovječanstvo treba živjeti po univerzalnom receptu – bez granica, bez vjere i nacije, bez tradicije, bez običaja i naslijeđene kulture, bez individualnih vrijednosti. Jasnije rečeno to je pokušaj stvaranja univerzalne ideologije kojom bi se svijet preoblikovao u neko novo, kako to neki autori nazivaju, “klonirano“ čovječanstvo. Globalizam danas mnogi stoga nazivaju utopističkom doktrinom tajnih i moćnih svjetskih društava i sila.

Globalizam jest zamka , jer je po nekim tumačenjima pravi smisao globalizacije pokušaj procesa širenja novog oblika neokolonijalizma pomoću političkih, ekonomskih i ostalih prinuda. Takva neokolonijalna globalizacija, uz političke i ekonomske prinude, temelji se i na internacionalizaciji sile i nasilja, na eksploataciji slabijih, povećanju siromaštva i povećanju bogatstva bogatih. Današnja slika svijeta to jasno pokazuje. To dakle nije proces stvaranja koji ide u cilju izgradnje pravednijeg, naprednijeg, humanijeg i slobodnijeg svijeta, već najsuroviji oblik imperijalizma, koji se razlikuje od bivših imperijalizama samo u sredstvima i metodama ostvarenja.

Novi imperijalizam drži danas u kolonijalnom ropstvu manje razvijene zemlje putem političkih, ekonomskih, financijskih i naučno tehnoloških prinuda. Sve se svodi na eksploataciju slabijih, povećanju siromaštva siromašnih i uvećanju bogatstva bogatih zemalja. Glavno mjerilo svih vrijednosti je profit i osnovni cilj koji opravdava žrtve i sve učinjene nepravde.

Dekolonizacija nekadašnjih kolonija, koje su bile pod vladavinom nekad jakih imperija u biti nikada nije bila stvarna, nije se istinski dogodila, jer nije umnogome promijenila  podređeni položaj kolonija u odnosu na nekadašnje kolonizatore. Kako se primjećuje ukinut je službeni oblik vladavine nekad jakih imperija kao Velike Britanije, Francuske, Njemačke… nad nerazvijenim kolonijama, koje su bogate prirodnim sirovinama, ali su ostale stege ekonomskog kolonijalizma, kao i naslijeđena kolonijalna struktura društva. Imperijalizam se u tim “oslobođenim“ zemljama danas očituje kao neokolonijalizam koji čini sve da zadrži stare odnose ekonomske eksploatacije i političke podčinjenosti.

Zato su potpuno u pravu oni koji tumače da je neoliberalni globalizam u svojoj teoriji jedna utopija, a u praksi politički projekt globalnog kapitalizma slobodnog tržišta čiji je cilj gospodarska i politička dominacija nekoliko najbogatijih država, kao što su SAD,  Kanada, Japan i nekoliko moćnih EU zemalja, te vlasnika najbogatijih korporacija.

Opravdano je i mišljenje kako su događaji koji su se odigrali krajem 80-tih godina prošlog stoljeća iskorišteni i bili povodom za realizaciju projekta globalizacije. To jest pogodovali su i bili smišljena politika zapadnih moćnih i razvijenih sila u stvaranju sistema neokolonijalne globalizacije, odnosno način da se zaposjedne geostrateške točke i da se, putem veleizdajničkih elemenata i struktura, ekonomski podčini nedovoljno razvijene , nedovoljno jake i komunizmom uništene tek stvorene države ( među njima i Hrvatsku) koje su tako iz jednog ropstva upale u drugo.

Ne samo na primjeru Hrvatske, već je danas i općenito jasno da su početne “lijepe“ namjere o jednom boljem uređenju svijeta bile samo farsa, mamac , a da je osnovni i pravi cilj globalizacije, time i EU integracija u biti politička, vojna i ekonomska dominacija moćnih zemalja, a glavni pravci djelovanja u ostvarenju takvog cilja da su preraspodjela, to jest preotimanje prirodnih resursa i bogatstava  od strane moćnih, jakih i razvijenih zemalja, zatim političko, financijsko, tehnološko i kulturno podčinjavanje nedovoljno razvijenih zemalja od strane moćnih, pa dirigiranje tržištima roba i kapitala, eksploatacija radne snage i kontrola putova robe, kapitala i narkotika, kontrola putovanja ljudi, a također i osiguranje deponija za opasne materije na prostorima nedovoljno razvijenih.

Stvarni i osnovni cilj, ukratko rečeno, je držanje, bez velikih vojnih troškova, manje razvijene zemlje u neokolonijalnom ropstvu.

Glavne smjernice i osnovne pretpostavke za neokolonijalno pokoravanje, držanje u podčinjenosti i dominaciju nad nedovoljno razvijenima jesu primjena i izvršenje instrumenata globalizacije, a kao takve instrumente mnogi, između ostalog, navode liberalizaciju trgovine, liberalizaciju financijskog tržišta, liberalizaciju stranih direktnih investicija, ukidanje subvencija i deregulaciju propisa koji ometaju ulazak na tržište, zatim deindustrijalizacija, to jest uništenje domaće industrije kako bi se osiguralo tržište proizvodima iz razvijenih zapadnih zemalja. Ovo posljednje veoma uspješno se primijenilo u Hrvatskoj.

Uz sve navedeno nekako se čini kako je privatizacija državnih poduzeća i prirodnih resursa jedan od najvažnijih preduvjeta neokolonijalnog pokoravanja, držanja u podčinjenosti i dominacija nad nerazvijenim zemljama, jer ona omogućuje da se zemljama zagospodari i da se jednu zemlju pretvori u koloniju.

Kao i mnoge druge nedovoljno jake i nerazvijene zemlje tako je i Hrvatska upala u zamku nove utopističke doktrine i ralje neokolonijalizma.

U početku, moglo bi se reći, naivnošću, a kasnije pohlepnošću i neumjerenošću, te zbog osobne koristi političara, a u konačnici ovisnošću istih o svjetskim moćnicima i krupnom kapitalu.