IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
tekst i foto: Sonja Breljak
Uskoplje –Donje Voljice/ Popustih nagovorima. Pa krenusmo prema Uskoplju-Gornjem Vakufu. Nedjelja je i ja nerado propustih misu u bugojanskoj crkvi svetog Ante Padovanskog. Nedostaje mi pjevanje i rado bih k zboru na kore …ali eto, pristadoh …imendan je majke mog supruga. Inače u Bosni i Hercegovini, vrlo često ime. I lijepo ime – Ana. Put nas vodi od Bugojna preko sela Vrbanja, Zlavast, Gračanica, Humac pa onda prije ulaza u Uskoplje s hrvatske strane ili Gornji Vakuf s bošnjačke, preko Pajić polja, ulazimo uTrnovaču, skrećemo prema Podgrađu pa malo uzbrdo …ali sve asfaltiranim putem …pa u Donje Voljice pred crkvu ispred koje piše „Svetište svete Ane“.
Istina, blagdan je bio koji dan prije ali ponegdje je, kao što je tu slučaj, misno slavlje prenijeto u nedjelju poslije (a negdje i nedjelju prije). Misa je zakazana u 11 sati. Uspijevam pogledati crkvicu iznutra …maleno, skromno, ugodno …za ovu prigodu oltar je postavljen ispred crkve jer se očekuje dosta hodočasnika. Zbor mladih sjedi na suncu i vjetru. Ipak, fino su pjevali. Puk se povukao s kraja crkvenog dvorišta u potrazi za hladovinom ispod zimzelenog drveća. U to …s malim zakašnjenjem …stižu svećenici s ozvučenjem i…misa može početi.
Misno slavlje predvodi fra Branko Malekinušić. Eh, kako čuh ovo prezime prisjetih se nekadašnje (od prije par godina), učiteljice u Hrvatskoj školi u Berlinu, Marije Malekinušić. Porijeklom iz Rame, odrastanjem iz Popovače, danas učiteljica u Okučanima. Prezime Malekinušić nije tako često pa pretpostavih rodbinsku povezanost. U ispravnost pretpostavke uvjerih se upoznavanjem i razgovorom nakon mise …fra Branko Malekinušić uistinu je bratić od Marije Malekinušić te s pažnjom sasluša o našem poznanstvu i berlinskoj vezi s njegovom sestričnom a pokaza i zanimanje za naš rad i portal Hrvatski glas Berlin. Vjerujem kako smo nakon ovog kontakta dobili i čitatelja više.
Uglavnom, propovijed fra Branka Malekinušića na blagdan svete Ane u svetištu svete Ane u Voljicu, župa Uskoplje, bi posvećena Ani i Joakimu, roditeljima Isusove majke Marije. Fra Branko dade tijekom propovijedi pojmu „blaženo stanje“ veliko značenje. Dade veliko značenje ulozi majke, roditelja, obitelji, odnosu s djecom, ljubavi, stvaranju i nošenju (blaženom staju) novog života.
Eto i ja se na ovo misno slavlje i hodočašće zaputih iz poštovanja prema majci mojeg supruga. Imenda joj je. Nosi ime Anica. A i zaselak Voljice njeno je rodno mjesto pa bi uvijek kad dođemo iz Berlina nagovarala …e da jednom vidiš i moje rodno misto! Istina, dio u kojemu je rođena je prilično dalje, više ali tamo, kako nam veli baka, nema sad ni kamena na kamenu a kamoli ljudi, pa ne vrijedi truda.
Poigralo se, poslije mise i kolo. Ne smeta ni vrućina. Naravno, ne izdržah pa kolu priskočih. Tko koga od rodbine ili poznatoga ima u blizini, prema običaju, ostaje „na užinu“. A tko nema, zadrži se u crkvenom dvorištu u razgovoru s poznanicima koje dugo ne vidje. Pripovijeda svekrva, kako se kad je bila mlada i nisu baš radovali najavi gradnje (ove) crkve u njihovom selu.
–Pa kako, zašto …pitam?
–E,pa odlazak na misu u Uskoplje, nekima je bio jedini razlog izlaska iz sela, veli baka. A kad je crkva baš tako blizu, u selu, što bi se reklo …“prid kućom“ kad onda prohodati do Uskoplja, kad koga iz drugih sela sresti i upoznati nego za takvih okupljanja o proštenjima, blagdanima i misnim slavljima. Tako nekad razmišljali.
Danas pred malu crkvicu u malom seocetu naziva Voljice, na blagdan svete Ane, pristigli nekadašnji seljani i njihovi potomci, sa svih strana svijeta …iz Amerike, Australije, zapadnoeuropskih država do Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nisu ni snili kako daleko će ih životni putevi odvesti unatoč gradnji seoske crkvice.Velikog i širokog svijeta se eto nagledali i male seoske crkvice posvećene Ani, majci Isusove majke Marije, poželjeli.
Krajičkom oka primjetih u crkvenom dvorištu jednu jedinu narodnu nošnju. Jedna starica u narodnoj nošnji prestajala misu i cijelo vrijeme stajala na suncu. Zanima me tko je, odakle? Pa po svršetku mise žurno pristupih i saznadoh: baka se zove Delfa Brnić. Inače je rodom iz sela Ždrimci. Baka ima 82 godine. –Ovo na meni je uskopaljska narodna nošnja. Nije ovo samo za danas, radi mise, ja se ovako nosim svakodnevno, to je moja tradicija …kaže baka Delfa dok ljubazno „pozira“ pred našim fotoaparatom za Hrvatski glas Berlin.
Vruć ali ugodan dan provedosmo uz pripovijesti i propovijed o svetoj Ani i Joakimu, uz dosta lica poznatih od prije (istina ne meni) …bilo je puno onoga …“ah, vidi tebe, pa ti sve mlađi(a) i mlađi(a)“, pa „zar me se ne sjećaš“ ili „a što su djeca narasla“ i slično. Tome su, između ostalog, u davna vremena, i služile ovakve svečanosti. Upoznavanju drugih, novih lica. Sad nam cijeli svijet dostupan, novih lica u njemu susrećemo svaki dan. Sad tražimo poznate, bliske, lica iz našeg djetiljstva. Sad tražimo biti prepoznati. Tome je i ovaj blagdan svakako doprinio. Bili bi tom spoznajom ispunjeni i zadovoljni i sveta Ana i Joakim.